Difference between revisions 46225 and 46229 on bswikiquote

----

== Citati ==

*[[Friedrich Nietzsche]]
**"Svako ko je zbacio postojeću običajnu normu dosad je uvijek slovio najprvo kao loš čovjek; ali ako poslije toga, kao što se događalo, ljudi nisu bili kadri pobuniti se, nego bi se time zadovoljili, onda bi se postupno izmijenio i predikat, a historija barata gotovo isključivo tim lošim ljudima koje se kasnije proglašavalo dobrima." (''[[Misli o moralnim predrasudama]]'')

*[[Hans Kelsen]]
(contracted; show full)avila nikada ne bi ''imalo'' zahtjeve prema našem ponašanju, mi ne bi govorili o moralnosti. Suštinski dio našeg razumijevanja prava ili moralnosti sastoji se u tome što su oni ''normativni'' u smislu koji se razlikuje od puke gramatičke formulacije u obliku "treba". Pravna i moralna pravila u stvari imaju, ili barem teže da imaju, ''opravdane'' zahtjeve prema našem ponašanju ili sudovima." (''Ibid.'')
**"U 
pravnoj teoriji, ovo razlikovanje je potrebno držati na umu jer se ista riječ 'normativno' alternativno (i često nasumično) koristi ili da bi opisala činjenicu da pravo mora biti 'sposobno da se koristi kao vodić' ili da se ukaže na činjenicu da zahtijevi prava moraju biti smatrani obaveznim od barem dijela stanovništva. U prvom smislu korištenja termina 'normativno', normativna dimenzija prava samo je odlika koja je imanentna njegovom preskriptivnom karakteru: oglas koji poziva nekoga da nosi najaktuelniji dizajn ljubičastih šešira ne razlikuje se ni na koji temeljni način od pravnog zahtjeva da neko plati svoje poreze: oboje imaju mogućnost da budu korišteni kao smjernica. Definiranje normativne dimenzije prava upućivanjem na njegov ''obavezujući'' karakter, u suprotnosti, ograničava domen normativnog samo na one izjave trebanja koje su nekako uspjele u tome da budu obavezujuće. Ovo ograničenje područja zahtijeva razvijanje neke priče, koja objašnjava šta može ili uslovljava uspjeh navodne normativne tvrdnje prava." (''Ibid.'')
**"Ključ u razumijevanju normativne dimenzije prava leži u artikulisanju rascjela između dva 'nivoa' na kojima neko može iznijeti svoju definiciju normativnosti: usmjeravanje ili obaveza. Kada su razlozi koje pravo nudi na temelju svoje sposobnosti da usmjerava ponašanje 'dovoljno jaki' da bi se smatrali obaveznim? Ukoliko se treba pridati ikakva težina idealu građanske odgovornosti, odgovor se mora dati u pojmovima legitimnosti: razlozi koje pravo daje su konačni, i prema tome dobijaju obaveznu snagu, ako se smatra da pravo promovira niz moralnih i razboritih obzira suštinskih za 'dobar' način zajedničkog života. Kada se suoči sa zahtjevima moralnosti ili razboritosti, razlozi koje nudi pravo mogu neuspjeti, za određenog pojedinca u određeno vrijeme, da stvore obaveze. To ne mora pravu uskratiti njegovu normativnu snagu. / Iako postoji minimalna mjera u kojoj pravo mora uspjeti u tvrdnjama koje čini, to ne mora podrazumijevati da pravo uvijek i nužno mora 'uspješno' stvarati obaveze da bi ostalo normativno. Definiranje pravne normativnosti samo ukazivanjem na sposobnost prava da usmjerava ponašanje nije dovoljno. Izjednačavanje koncepata obaveze i normativnosti, s druge strane, jednako je problematično, jer ignoriše način na koji pravodobno ispitivanje normativne snage prava može uistinu doprinijeti njegovom obnovljenom zamahu. Snaga prava da nas obavezuje vezana je za ''poduhvat'' koji cilja na poticanje ka određenom načinu zajedničkog života. Taj poduhvat je takav da se mijenja, evoluira shodno promijenjivim i često sukobljenim vrijednostima koje karakteriziraju pluralističko društvo. Poražavanje normativne tvrdnje prava u ime nekog moralnog ili razboritog obzira može, iz ove perspektive, da doprinese tekućem razmatranju i debati koja je nužna da održi pravnu normativnost 'živom', u dodiru sa materijalnom koji je prvobitno potakao njegov nastanak: promijenjivi zahtjevi moralnosti i razboritosti." (''Ibid.'')
**"Mogu se skicirati dva temeljno različita puta rješavanja problema pravne normativnosti. Između rješenja koje se sastoji u lociranju izvora pravne normativnosti u transcendentalnom konceptu Dobra, i onog koji se u suštini oslanja na ljudsku aktivnost da bi objasnio nastajanje i mogućnost obavezujućeg prava, postoji veliki konceptualni rascjep kojeg ne može premostiti jedan autor ili u jednom periodu vremenamom pokušaju definiranja koncepta normativnosti kako se primjenjuje na pravo, precizirala sam dva različita 'nivoa' na kojima neko može postaviti definiciju pravne normativnosti. Razlikovanjem između sposobnosti prava da upravlja ponašanjem i mogućnosti prava da stvara dužnosti, tvrdila sam da naše objašnjenje pravne normativnosti dobija formu u pokušaju artikuliranja 'rascjepa' između ova dva nivoa. Kada su razlozi koje nudi pravo dovoljno snažni da stvore dužnosti? Ako se hoće ostaviti ikakav prostor za ideal građanske odgovornosti, odgovor se mora oblikovati u terminima moralne legitimnosti: zahtjev prava za našom obavezanošću, o nametanju dužnosti nama, uspješan je ako se doživi kao legitiman, ako se smatra da promovira ideale ili vrijednosti koje mi želimo da pravo njeguje. [[Joseph Raz|Razov]] način izražavanja ove ideje leži u 'uobičajenoj tezi opravdanja': pravo se smatra legitimnim, i prema tome obaveznim, ako njegovo 'rješenje-prečica' za kompleksna balansiranja svih razloga koji se primjenjuju na pojedinca stvarno dopušta njoj da se povinuje zahtjevima 'ispravnog razuma'. / Po ovom gledištu, onda, ne može se objasniti normativnost prava samo ukazujući na njegovu mogućnost nuđenja razloga koji su sposobni da učestvuju u nečijim praktičnim promišljanjima. Jer, ako ti razlozi nisu nikada dovoljno jaki da stvore dužnosti, ako zahtjev prava za našom obavezanošću uvijek biva pobijeđen od drugih zahtjeva, bili oni moralne ili razborite prirode, postojao bi osjećaj nelagode u smatranju prava normativnim, i možda daljim njegovim smatranjem kao prava ''tout court''. Moglo bi biti primamljivo, iz ove perspektive, izjednačiti koncept dužnosti i normativnosti: pravo je normativno ako uspijeva u nametanju dužnosti nama. Nedostatak postavljanja definicije pravne normativnosti tako visoko, međutim, jeste da ili ugrožava mogućnost i relevantnost moralnog ocjenjivanja prava, ili ono pretpostavlja da pravo može samo biti isprekidano normativno (tj. kada god ne uspije u svom zahtjevu za nametanjem dužnosti nama, ono prestaje biti normativno). / Radije nego 'postavljanjem' definicije pravne normativnosti na bilo koji od ova dva nivoa (upravljanje ili dužnost), ja sugerišem [...] da nam je bolje da zamišljamo pravnu normativnost kao ''dinamički'' koncept koji dobiva svoj oblik i značenje iz sukoba sa obzirima koji su prvi izazvali njegov nastanak, to jeste, zahtjevima moralnosti i razboritosti. Kada se suoči sa ovim zahtjevima, razlozi koje nudi pravo mogu ponekad, u bilanci, ne uspjeti da stvore dužnosti. Daleko od toga da pravu oduzimaju njegovu normativnu snagu, može se svaki takav izazov pravnoj legitimnosti smatrati prilikom za ponovno oblikovanje građe moralnih i društvenih očekivanja koji uslovljavaju i definiraju normativnu dimenziju prava (pod pretpostavkom, naravno, da institucionalna struktura prava ostane dovoljno fleksibilna da bude u mogućnosti da integrira izričaje neslaganja)." (''Ibid.'') 
**"U pravnoj teoriji, ovo razlikovanje je potrebno držati na umu jer se ista riječ 'normativno' alternativno (i često nasumično) koristi ili da bi opisala činjenicu da pravo mora biti 'sposobno da se koristi kao vodić' ili da se ukaže na činjenicu da zahtijevi prava moraju biti smatrani obaveznim od barem dijela stanovništva. U prvom smislu korištenja termina 'normativno', normativna dimenzija prava samo je odlika koja je imanentna njegovom preskriptivnom karakteru: oglas koji poziva nekoga da nosi najaktuelniji dizajn ljubičastih šešira ne razlikuje se ni na koji temeljni način od pravnog zahtjeva da neko plati svoje poreze: oboje imaju mogućnost da budu korišteni kao smjernica. Definiranje normativne dimenzije prava upućivanjem na njegov ''obavezujući'' karakter, u suprotnosti, ograničava domen normativnog samo na one izjave trebanja koje su nekako uspjele u tome da budu obavezujuće. Ovo ograničenje područja zahtijeva razvijanje neke priče, koja objašnjava šta može ili uslovljava uspjeh navodne normativne tvrdnje prava." (''Ibid.'')
**"Mogu se skicirati dva temeljno različita puta rješavanja problema pravne normativnosti. Između rješenja koje se sastoji u lociranju izvora pravne normativnosti u transcendentalnom konceptu Dobra, i onog koji se u suštini oslanja na ljudsku aktivnost da bi objasnio nastajanje i mogućnost obavezujućeg prava, postoji veliki konceptualni rascjep kojeg ne može premostiti jedan autor ili u jednom periodu vremena." (''Ibid.'')
**"Ključ u razumijevanju normativne dimenzije prava leži u artikulisanju rascjela između dva 'nivoa' na kojima neko može iznijeti svoju definiciju normativnosti: usmjeravanje ili obaveza. Kada su razlozi koje pravo nudi na temelju svoje sposobnosti da usmjerava ponašanje 'dovoljno jaki' da bi se smatrali obaveznim? Ukoliko se treba pridati ikakva težina idealu građanske odgovornosti, odgovor se mora dati u pojmovima legitimnosti: razlozi koje pravo daje su konačni, i prema tome dobijaju obaveznu snagu, ako se smatra da pravo promovira niz moralnih i razboritih obzira suštinskih za 'dobar' način zajedničkog života. Kada se suoči sa zahtjevima moralnosti ili razboritosti, razlozi koje nudi pravo mogu neuspjeti, za određenog pojedinca u određeno vrijeme, da stvore obaveze. To ne mora pravu uskratiti njegovu normativnu snagu. / Iako postoji minimalna mjera u kojoj pravo mora uspjeti u tvrdnjama koje čini, to ne mora podrazumijevati da pravo uvijek i nužno mora 'uspješno' stvarati obaveze da bi ostalo normativno. Definiranje pravne normativnosti samo ukazivanjem na sposobnost prava da usmjerava ponašanje nije dovoljno. Izjednačavanje koncepata obaveze i normativnosti, s druge strane, jednako je problematično, jer ignoriše način na koji pravodobno ispitivanje normativne snage prava može uistinu doprinijeti njegovom obnovljenom zamahu. Snaga prava da nas obavezuje vezana je za ''poduhvat'' koji cilja na poticanje ka određenom načinu zajedničkog života. Taj poduhvat je takav da se mijenja, evoluira shodno promijenjivim i često sukobljenim vrijednostima koje karakteriziraju pluralističko društvo. Poražavanje normativne tvrdnje prava u ime nekog moralnog ili razboritog obzira može, iz ove perspektive, da doprinese tekućem razmatranju i debati koja je nužna da održi pravnu normativnost 'živom', u dodiru sa materijalnom koji je prvobitno potakao njegov nastanak: promijenjivi zahtjevi moralnosti i razboritosti." (''Ibid.'')
**"Interakcija pojedinaca unutar društva dovesti će do različitih vrsta žudnje. Pored onih očito fizičke prirode, postojat će također žudnje koje se odnose na sliku-o-sebi pojedinca (žudnje za dobrim ugledom, na primjer) i žudnje u vezi sa mogućnošću ispunjenja sopstvenih projekata bez ikakvih mješanja, kao i mogućnošću osiguranja plodova tih projekata. Te žudnje, jednom kada su koordinirane, dovesti će do nastanka formalnih i neformalnih pravila. Nema ništa tipično pravno u ovom scenariju. Ono što se čini da karakteriše pravni sistem kao posebnu vrstu normativnog poretka jeste određena vrsta sofisticiranosti, kao skupa pravila organiziranih oko nekog meta-pravila ili 'prâvila o pravilima'. Ova formalna karakterizacija, međutim, ni ne počinje da objašnjava razloge zašto mi pribjegavamo pravu kao posebnoj formi društvene organizacije. Dok je lako ukazati na formalne prednosti prava i pokazati način na koji on može uveliko poboljšati 'primitivnu' disciplinarnu strukturu, na primjer, priča tu ne može stati. Možemo tek početi da dobijamo ideju o tome zašto se ljudi pridržavaju pravnih standarda i tretiraju ih kao normativne ako budemo ciljali ka širokoj, sveobuhvatnoj slici različitih aspiracija koje zajednica može težiti da ostvari kroz pravo. Iako su zavisne od kulture, ove aspiracije ne mogu se uobičajeno redukovati na puku želju da se osigura mogućnost ne-nasilne društvene interakcije. Kakva god da je njena sadržina, čini se da postoji programatski element koji treba da enkapsulira ono što određeno društvo vidi kao 'bolji' način zajedničkog života. Oslanjajući se na mogućnost mirne koegzistencije kao pretpostavke, ovaj programatski element ''tipično'' kombinira instrumentalne obzire i moralne vrijednosti i podupire, kao takav, nastojanja zakonodavca da bude doživljen legitimnim. Nebitno da li to nastojanje podcrtava nastanak novog pravnog poretka ili teži da očuva postojeći, oblik kojeg uzima ključan je za razumijevanje pravne normativnosti. / Dva elementa su prema tome centralna za razumijevanje nastanaka prava kao 'institucionalizovanog', posebnog oblika normativnosti. Prvo, tu je 'građa' iz kojeg pravo nastaje: prožetog kako sa instrumentalnim obzirima (kao što su poboljšanje efikasnosti disciplinarne strukture) tako i moralnim aspiracijama, drugi oblici normativnosti su uvijek već utkani u njega. Te druge, već postojeće norme nude građu iz koje ljudi koji su uključeni u nastanak pravnog poretka će morati crpiti sredstva nužna za utvrđivanje pravne legitimnosti. 'Transparentna pozitivnost' prava uistinu sklona je da izazove povećan obzir za stvaranjem svoje legitimnosti na način koji će pogodovati tome da bude 'uspješno normativan'." (''Ibid.'')
***"Sada mogu postojati, i moraju postojati, mnoge situacije u kojima se obavezujuća snaga prava priznaje 'na kredit', na osnovu autoriteta prava kao društvnog pravila. U takvim slučajevima, djelovanje pravne normativnosti može se označiti kao 'pre-empcija' promišljanja o nizu razloga koje bi pojedinac inače uzeo u obzir, da je promišljao o najboljem načinu djelovanja. Ova isključujuća snaga se može, međutim, smatrati 'površinskim fenomenom' čija održivost zavisi od periodičnog 'provjeravanja' od strane subjekata prava. Određivanje frekventnosti i učestalosti ove temeljne potrebe za promišljanjem vrijednosti zahtjeva prava za autoritetom zahtjeva balansiranje obzira praktičnosti sa idealom individualne odgovornosti. Kakva god je presuda o njenoj učestalosti, pojedinačno praktično promišljanje će uvijek biti neizbježni ugaoni kamen pravne normativnosti. Ovo će zvučati kao loša vijest za neke, odstupanje za druge: odstupanje za one za koje normativnost po definiciji 'nameće sebe promišljajućem agentu', ne suprotno; loša vijest za one koji bi željeli očuvati pravnu normativnost 'izvan dohvata', izvan nereda ljudskih političkih poslova i sigurnu od naše pogrešive prirode [...] Normativna dimenzija prava nije kvalitet koji je nekako misteriozno pridodat pravu dok on nastaje iz različitih društvenih praksi koje dovode do njega. Moć prava da nas obavezuje i nameće nam neke ne-opcionalne oblike ponašanja je osobina koja zahtijeva stalnu obnovu. Ova 'obnova' javlja se svaki put kada osoba uđe u praktično promišljanje ciljano ka balansiranju zahtjeva prava sa drugim tipovima zahtjeva, kao što su oni moralnosti ili razboritosti. Dok bi se u značajnoj mjeri umanjila, i možda poništila učinkovitost prava kao društvene institucije ukoliko bi se u takva praktična promišljanja ulazilo svaki put kada se pojedinac suoči sa pravnim zahtjevom, potpuno odsustvo takvog promišljanja bi u drugu ruku preobrazilo pravna pravila u puke navike lišene bilo kakvog normativnog značenja. Kada se suoči sa zahtjevima moralnosti ili razboritosti, razlozi koje osigurava pravo mogu ponekad, u bilanci, neuspjeti u stvaranju dužnosti. Daleko od toga da je to štetno normativnoj dimenziji prava, ove prilike da se ospori pravna legitimnost su vitalne za održanje pravne normativnosti 'živom', da se tako kaže, u dodiru sa građom koja je prva potakla njen nastanak: promjenjivi zahtjevi moralnosti i razboritosti." (''Ibid.'')

== Poslovice ==


== Također pogledajte ==

*[[Pravo]]
*[[Zakon]]
*[[Država]]

[[Kategorija:Tema]]
{{Wikipedia}}

[[de:Regel]]
[[eo:Normo]]
[[it:Regola]]
[[lt:Taisyklė]]
[[pl:Reguła]]
[[sk:Norma]]