Difference between revisions 46231 and 46233 on bswikiquote

----

== Citati ==

*[[Friedrich Nietzsche]]
**"Svako ko je zbacio postojeću običajnu normu dosad je uvijek slovio najprvo kao loš čovjek; ali ako poslije toga, kao što se događalo, ljudi nisu bili kadri pobuniti se, nego bi se time zadovoljili, onda bi se postupno izmijenio i predikat, a historija barata gotovo isključivo tim lošim ljudima koje se kasnije proglašavalo dobrima." (''[[Misli o moralnim predrasudama]]'')

*[[Hans Kelsen]]
**"Ali, iako su valjanost i učinkovitost dva potpuno različita pojma, ipak postoji jedna vrlo važna veza između njih. Norma se smatra važećom samo pod uvjetom da pripada sistemu normi koji je, u cjelosti uzevši, učinkovit. Prema tome, učinkovitost je valjanost a ne razlog valjanosti. Norma ne vrijedi zato što je učinkovita; ona vrijedi ako je poredak kojemu pripada u cijelosti učinkovit." (''[[Opća teorija države i prava]]'') 
**"Ako je pravno pravilo zapovijest, ono je, takoreći, depsihologizirana zapovijest, zapovijest koja ne implicira "volju" u psihološkom značenju te riječi. Ponašanje koje propisuje pravno pravilo "zahtjeva se" bez da i jedno ljudsko biće to "hoće" u psihološkom smislu. To je izraženo stavom da [...] "treba" neko da se ponaša onako kako je propisano pravom. "Norma" je pravilo koje izražava činjenicu da neko treba da se ponaša na određni način, bez podrazumijevanja da iko uistinu "želi" da se osoba ponaša na takav način [...] Bezlična i anonimna "zapovijest" - to je norma [...] Norma je izraz ideje da nešto treba da se dogodi, posebice da neki pojedinac treba da se ponaša na određen način [...] Norma koja izražava ideju da nešto treba da se dogodi - iako se možda neće stvarno dogoditi - "važi" [...] Razlika između "treba" i "jeste" je osnovno za opisivanje prava." (''Ibid.'')
**"Pravna obaveza je prosto pravna norma u odnosu prema licu za čije je ponašanje vezana sankcija u normi." (''Ibid.'')
**"Normu čije se važenje ne može izvesti iz neke više norme mi nazivamo "osnovnom" normom. Sve norme čije se važenje može vezati za jednu istu osnovnu normu čine jedan sistem normi, ili jedan poredak. Ta osnovna norma čini, kao zajednički izvor, vezu između svih raznih normi iz kojih se sastoji jedan poredak [...] Osnovna norma pravnog poretka jeste pretpostavljeno krajnje pravilo prema kome se norme tog poretka donose i ukidaju, dobijaju i gube svoje važenje [...] Osnovna norma jednog pozitivnog pravnog poretka nije ništa drugo do osnovno pravilo prema kome treba da budu stvorene razne norme tog poretka [...] Ako pitamo zašto važi ustav, možda ćemo doći na neki još stariji ustav. Na kraju ćemo doći na naki ustav koji je, historijski uzevši, prvi ustav i koji je donio neki uzurpator ili neka vrsta skupštine. Važenje tog prvog ustava je posljednja pretpostavka, kranji postulat, od koga zavisi važenje svih normi našeg pravnog poretka. Postulirano je da se treba ponašati kao što je naredilo lice, ili lica koja su donijela prvi ustav. To je osnovna norma pravnog poretka o kome je riječ [...] Krajnja hipoteza pozitivizma jeste norma koja ovlašćuje historijski prvog zakonodavca. Čitava funkcija te osnovne norme jeste u tome da dâ vlast stvaranja prava aktu prvog zakonodavca i svim drugim aktima koji se zasnivaju na prvom aktu [...] Osnovna norma je samo nužna pretpostavka svake pozitivističke interpetacije pravnog materijala. Osnovnu normu ne stvara pravno regulisanim postupkom organ koji stvara pravo. Ona ne važi - kao pozitivna pravna norma - zato što je stvorena na određena način pravnim aktom, nego važi zato što se pretpostavlja da važi; a pretpostavlja se da važi zato što bez te pretpostavke nijedan ljudski akt ne može da se shvati kao pravni akt, a posebice - kao akt kojim se stvara pravo [...] Da osnovna norma realno postoji u pravnoj svijesti, to je rezultat proste analize svakog stvarnog pravnog zaključka. Osnovna norma je odgovor na pitanje: kako - a to znači pod kojim uslovima - su svi oni pravni zaključci koji se tiču pravnih normi, subjektivnih prava, pravnih obaveza itd. mogući? [...] [O]snovna norma međunarodnog prava mora biti norma koja utvrđuje običaj kao činjenicu što stvara norme, i može se formulisati na sljedeći način: "Države treba da se ponašaju kao što su se uobičajeno ponašale."" (''Ibid.'')
**"Jer norma čije stvaranje uopće nije određeno nekom drugom normom ne može pripadati nikakvom pravnom poretku." (''Ibid.'')
**"Pravne norme mogu imati kakvu bilo sadržinu [...] Jedna norma važi kao pravna norma zato što je stvorena prema određenom pravilu, i jedino zato." (''Ibid.'')
**"Neka norma ne vrijedi stoga, što ima određeni sadržaj... nego zato što je bila na određen način... stvorena. Stoga i upravo zbog toga jest dio pravnog poretka, čije su norme bile stvorene u skladu s tom temeljnom normom. I upravo zato pravo može biti bilo koji proizvoljni sadržaj."(''Die Rechtsordnung als hierarchisches System von Zwangsnormen'') 

*[[John Gardner]]
**"[U] bilo kojem pravnom sistemu, da li je određena norma pravno valjana, i prema tome da li čini dio prava tog sistema, zavisi od njenih izvora, ne od njene meritornosti (gdje njena meritornost, u relevantnom smislu, uključuje meritornost njenih izvora)." (''Legal Positivism: 5 1/2 Myths'')
**"Šta "pravni pozitivist" treba da vjeruje ako ne da su zakoni ''postavljeni''? I to je, ugrubo, ono što (LP) govori o zakonima. On govori, da budemo tačni, da u bilo kojem pravnom sistemu, norma je valjana norma tog sistema samo na temelju činjenice da su je u nekom relevantnom trenutku i mjestu neki relevantni subjekt ili subjekti proglasili, praktikovali, pozvali se na nju, sprovodili je, prihvatili je, ili se s njom bavili na drugi način. Nije prigovor njenom ubrojanju u pravo to da je ona užasna norma s kojom se ti subjekti nikada nisu trebali baviti. Isto tako, ako se s njom nikada nisu bavili nikakvi relevantni subjekti, ne ubraja se u pravo čak i ako može biti izvrsna norma s kojom su se svi relevantni subjekti bez rezerve trebali baviti." (''Ibid.'')
**"[P]ravni razlozi (uključujući pravne norme) su razlozi primjetno ''meritorno''-nezavisnog tipa. Oni dobijaju svoju pravnu valjanost iz svojih izvora, ne iz svoje meritornosti, a njihova meritornost za ovu svrhu uključuje ne samo meritornost njihovog sadržaja, već također i meritornost njihove forme (kao i meritornost osobe ili ljudi koji su ih navodno stvorili ili meritornost sistema u kojem su navodno stvoreni itd.)." (''Ibid.'')
**"Prihvatajući da je norma pravno valjana nije nespojivo sa stanovištem da je ona u potpunosti bezvrijedna i da treba biti univerzalno napadana, izbjegavana, zanemarivana, ili ismijavana [...] Takve mane mogu očigledno uključivati mane njenog sadržaja (npr. koja je razina poreza na prihod kojeg ustanovljava ili koja su ograničenja na slobodu govora koja dozvoljava), kao i mane njene forme (npr. njene nejasnosti, nesigurnosti, retroaktivnosti, neopćenitosti, i opskurnosti)." (''Ibid.'')

*[[Joseph Raz]]
**"Ključni koncept za objašenjenje normi jeste onaj razloga za djelovanje. Meni se čini da je temeljna teškoća u objašnjavanju pravila u razumijevanju njihovih odnosa prema razlozima za djelovanje. Centralna teza ove knjige jeste da su određene vrste pravila (kategorička i odobravajuća pravila) razlozi za djelovanje specijalne vrste, i da su druga pravila (pravila koja dodijeljuju ovlaštenja) logički u vezi s takvim razlozima." (''[[Praktični razlozi i norme]]'')
**"Ja ću tvrditi da je mandatorna norma isključujući razlog ili, češće, i prvo-razredni razlog da se izvrši normativni akt i isključujući razlog da se ne djeluje prema određenim sukobljenim razlozima." (''Ibid.'')
**"[M]andatorne norme općenito igraju istu ulogu kao odluke u praktičnom rasuđivanju onih koji ih slijede. Osoba slijedi mandatornu normu samo ako vjeruje da je norma valjani razlog za njega da učini normativni čin kada se stvore uslovi za primjenu i da je valjan razlog za zanemarivanje sukobljenih razloga, i ako djeluje po tim vjerovanjima. Imati pravila isto je kao odlučiti unaprijed šta učiniti. Kada se okolnosti za djelovanje ukažu nije potrebno ponovo razmatrati stvar jer se osoba već odredila po tom pitanju. Pravilo se uzima ne samo kao razlog za izvršenje njenog normativnog čina, već i kao razriješenje praktičnih sukoba isključujući sukobljene razloge. Ovo je korist od posjedovanja pravila i to je razlika između mandatornih normi i drugih razloga za djelovanje." (''Ibid.'')
**"Govoreći da postoji norma neko može kazati ili da je valjana (odnosno, opravdane), ili da je praktikovana, ili da je propisana od određene osobe ili tijela. Ovo su tri dimenzije normi [...] Kada ističemo postojanje normi mi mislimo da one imaju jednu ili više od ovih svojstava." (''Ibid.'')
**"Dopuštajuće norme imaju istu strukturu kao i mandatorne norme. Iskaz dopuštajuće norme ističe da određeni subjekti normi imaju isključujuće dopuštenje da izvrše normativni čin kada se ispune uslovi izvršenja. One se razlikuju od mandatornih normi samo u deontičkom operatoru: operator isključujućih dopuštenja zamijenjuje onaj isključujućeg "trebanja" zajedno sa prvo-razrednim "trebanjem" koji se pojavljuju u iskazima mandatornih normi. / Isključujuća dopuštenja imaju iste tri dimenzije kao i mandatorne norme." (''Ibid.'')
**"Normativno ovlaštenje je sposobnost da se utječe na isključujuće razloge koji se primjenjuju na sopstvena ili tuđa djelovanja [...] [M]oć da se dodijele ili ukinu isključujuća dopuštenja." (''Ibid.'')
**"Norme koje dodjeljuju ovlaštenja slične su dopuštajućim normama, a razlikuju se od mandatornih normi u tome što imaju normativnu snagu bez da su same kompletni razlozi za djelovanje. Njihova normativna snaga ispoljava se u činjenici da su iskazi takvih normi premise praktičnih zaključaka koje utječu na konstataciju zaključka. U razmatranju da li da se izvrši djelo činjenica da ima određene normativne posljedice relevantan je obzir. Sam po sebi nije razlog da se izvrši djelo ili se od njega suzdrži. Šta neko treba da učini zavisi od toga da li neko želi ili ima razloga za ili protiv ostvarenja relevantne normativne promjene. Ali, kao i dopuštajuće norme, norme koje dodijeljuju ovlaštenja su normativne i može se reći da upravljaju ponašanjem zbog njihovog doprinosa praktičnim zaključcima, rješenju praktičnih problema." (''Ibid.'')
**"Mi trebamo izvršiti razlikovanje između različitih vrsta pravnih pravila kako slijedi: (1) svako pravno pravilo koje zahtijeva izvršenje radnje (ili njen propust) je razlog za izvršenje (ili propust) te radnje, kao i isključujući razlog za nedjelovanje po sukobljenim razlozima koji po sebi nisu ni pravne norme ni pravno priznati razlozi. (2) Svaka dopuštajuća pravna norma je također i isključujuće dopuštenje, to jeste, to je dopuštenje za izvršenje normativnog akta i drugo-razredno dopuštenje da se ne djeluje po razlozima za ne djelovanje po normativnim aktima, koji sami nisu pravne norme ili pravno priznati razlozi. (3) Svako pravno pravilo koje dodijeljuje ovlaštenja je povezano prema pravno mandatornim ili dopuštajućim normama." (''Ibid.'')

*[[Léon Duguit]]
**"Društvo i socijalna norma jesu nerazdružive činjenice." (''[[Rasprava o ustavnom pravu]]'')

*[[Nikola Visković]]
**"[P]ravna norma je društveni zahtjev [...] sankcioniran fizičkom prisilom koji je nastankom, primjenom i prestankom vezan za organizaciju političke vlasti i formalno-sadržajno određen u jednom hijerarhijskom sistemu istovrsnih zahtjeva u kojem se koherentnost, potpunost i određenost postižu posebnim tehnikama i koji ima funkciju ostavrenja specifičnih društvenih interesa i ciljeva." (''[[Pojam prava: prilog integralnoj teoriji prava]]'')
**"[P]ravna norma važi ako je stvorena od subjekta koji ima moć fizičke prisile i-ili pravno ovlaštenje da stvara pravne norme (=pozitivna norma) i ako je primjenjuju i postoji vjerovatnost da će je ubuduće primjenjivati sudovi zbog toga što norma ima podršku ekonomske i političke moći, zbog toga što je zakonita, te zbog toga što je pozitivno vrednovana i primjenjivana od određenog broja adresata, naročito iz vladajućih društvenih skupina." (''Ibid.'')
**"Pravna norma je društvena norma (=legitimno traženje + sankcija) koja usmjerava jedan za društvo važan konfliktan i izvanjski kontrolibilan odnos, redovno nosi fizičku sankciju i veću mjeru heteronomije, obično je pisana, a stvara je i sankcionira na organizirani način lako odredljivi subjekt, državni ili društveni." (''[[Država i pravo]]'')
**"Pravna norma je jedna ''zahtijevajuća poruka'' složenijeg sastava. Ona se sastoji od ''četiri osnovna značenjska dijela'': od '''hipoteze, traženja, određenja delikta i sankcije''' [...] PN = H + T + D + S." (''Ibid.'')
**"Pravna snaga jednog pravnog akta (norme) jest njegov položaj nadređenosti ili podređenosti prema drugim pravnim aktima (normama) u hijerarhijskoj ljestvici pravnog sustava." (''Ibid.'')
**"Načelo zakonitosti je temeljna norma pravnog sustava koja zahtijeva da svi pravni akti državnih i drugih subjekata budu formalni i materijalno usklađeni s višim pravnim normama koje reguliraju iste odnose, propisujući sankcije protiv pravnih radnji i pravnih akata koji taj zahtjev ne poštuju." (''Ibid.'')
**"Pravna norma je važeća (pravomoćna) ako je stvorena od subjekta koji je na to ovlašten (nadležan) i ako nije ukinuta od ovlaštenog subjekta." (''Ibid.'')
**"Pravednost je svojstvo pravne norme da se njen sadržaj, tj. njeno traženje i njena sankcija, slože s načelom pravednosti kao pravilom raspodjele dobara i tereta u društvu." (''Ibid.'')
**"Efikasnost (djelotvornost) jest svojstvo pravne norme da se značajna večina njenih adresata ponaša u skladu s njenim sadržajem, tj. s njenim traženjem i njenom sankcijom [...] [N]eke osobe se ponašaju u skladu s traženjima normi zbog toga što u njima prepoznaju ''vlastite i/ili opće interese'', te ih rado izvršavaju [...] [N]eke osobe se ponašaju u skladu sa traženjem normi [...] zbog toga što se boje ''u normama predviđene kazne''. Prvi čimbenik češće djeluje među pripadnicima vladajućih slojeva, koji većinom pravne norme opravdano osjećaju kao svoje; drugi čimbenik više djeluje među pripadnicima podčinjenih i diskriminiranih skupina, koji dobar dio pravnog sustava trpe kao neprijateljsku prisilu." (''Ibid.'')

*[[Miodrag Jovičić]]
**"[M]islimo da možemo zauzeti stav da sve ustavne odredbe imaju normativni karakter, da predstavljaju pravne norme. Međutim, iz karaktera ustavnih normi opšte - a naime iz njihove apstraktnosti, načelnosti i uopštenosti - proizilazi jedna njihova specifičnost, koja se sastoji u nepostojanju nekih elemenata pravne norme kod većine ustavnih normi (ne samo onih ideološko-političkog odnosno programatskog karaktera, nego ustavnih odredbi uopšte) [...] [U]stavne norme u večini slučajeva ne sadrže sankciju, tako da se njihova sadržina svodi isključivo na dispoziciju [...] Ustavne norme, ako i nemaju obaveznu pravnu snagu koja ih čini neposredno primjenjivim, odnosno ako ne obavezuju zakonodavce na donošenje pravnih normi koje će imati takvu pravnu snagu, ipak predstavljaju pravne norme. Stepen njihove neposredne obavezne pravne snage može da bude manji od onoga koji imaju ostali opšti pravni akti, ali njihov normativni karakter ne dolazi u sumnju." (''[[O ustavu: teorijsko-komparativna studija]]'')

*[[Robert Samek]]
**""Normativni sistem je hijerarhijski sistem bezličnih propisa, u kome je donošenje nižih normi naređeno ili dopušteno višim (normama). Norme takvog sistema nisu tvorevine stvarnih akata volje normativnog autoriteta, već su postulirane atomske jedinice sistema koje su isto tako vještačke kao i sam sistem." (''[[Pravna tačka gledišta]]'')

*[[Scott J. Shapiro]]
**"Ja ću koristiti izraz "norma" da označim bilo koji standard - opći, individualizirani, ili partikularizirani - koji treba da upravlja ponašanjem i da služi kao osnov za ocjenjivanje ili kritiku. Striktna pravila, pravilo postavljeno na temelju posljedica iz prakse, pretpostavke, principi, standardi, smjernice, planovi, recepti, naredbe, maksime i prijedlozi - svi mogu biti norme. Štaviše, moralni, pravni, religijski, institucionalni, racionalni, logički, porodični, i društveni standardi su također norme [...] [N]orme su "normativne", ne opisne. Njihov smisao nije da kažu svojim subjektima šta će oni ili neće učiniti; radije, njihov smisao je da im kažu šta, u određenom smislu, imaju pravo, trebaju, ili mogu učiniti. Iz ovog razloga, moguće je prekršiti normu bez poništenja njene valjanosti, kao što je slučaj kada neko djeluje protivno striktnoj generalizaciji ponašanja." (''[[Legalnost]]'')
**"Ako je smisao prava da razriješi sporove oko toga šta moral zahtijeva, tako da članovi zajednice mogu realizirati određene ciljeve i vrijednosti, onda bi pravne norme bile beskorisne ako je način otkrivanja njihovog postojanja taj da se upušta u moralno rasuđivanje. Pravne norme kojima nedostaje pedigre su poput otvarača konzervi koji radi samo onda kada su konzerve već otvorene." (''Ibid.'')
**"[E]kskluzivni pravni pozitivizam ne krši logiku planiranja priznavajući postojanje pravnih normi koje sadrže moralne koncepte [...] Da bi služilo kao plan, možemo reći, nije neophodno da pravo ukloni moralno rasuđivanje. Radije, ono samo treba istisnuti potrebu za samo neko takvo prosuđivanje. Dokle god neka pitanja "uklanja sa scene" i kanališe prosuđivanje u određenom pravcu, pravilo će ispuniti svoju funkciju kao plan." (''Ibid.'')
**"Dok je pravno rasuđivanje nužno amoralno, sudsko odlučivanje ne mora biti takvo. Zaista, kada se iscrpe norme sa pedigreom [...] društveno planiranje koje pravo pruža također biva iscrpljeno. Činjenica da se sudije često oslanjaju na moralne obzire u takvim situacijama samo ukazuje na to da oni učestvuju u daljem društvenom planiranju [...] Norme bez pedigrea koje konačno primijene razumijevaju se kao da stvaraju nove planove/zakone, a ne da pronalaze stare planove/zakone. Jer, da se stari planovi/zakoni mogu pronaći samo kroz moralno rasuđivanje, ne bi uopće bilo smisla imati ih." (''Ibid.'')

*[[Sylvie Delacroix]]
**"Općenito govoreći, 'normativnost' je prikladna riječ za iskoristiti kada god neko želi da ukaže na onaj dio našeg iskustva koji nije neposredna posljedica onoga što se nalazi ''u'' svijetu, već, suprotno, na neki način čini tvrdnje o tome kako svijet ''treba'' da bude." (''[[Pravne norme i normativnost: esej o genealogiji]]'')
**"Ako ni jedno od pravila koje čine pravni sistem nikada nije poštovano, mi ne bi govorili više o pravu. Isto se odnosi i na [[moral]]: ako ni jedno od njegovih pravila nikada ne bi ''imalo'' zahtjeve prema našem ponašanju, mi ne bi govorili o moralnosti. Suštinski dio našeg razumijevanja prava ili moralnosti sastoji se u tome što su oni ''normativni'' u smislu koji se razlikuje od puke gramatičke formulacije u obliku "treba". Pravna i moralna pravila u stvari imaju, ili barem teže da imaju, ''opravdane'' zahtjeve prema našem ponašanju ili sudovima." (''Ibid.'')
**"U mom pokušaju definiranja koncepta normativnosti kako se primjenjuje na pravo, precizirala sam dva različita 'nivoa' na kojima neko može postaviti definiciju pravne normativnosti. Razlikovanjem između sposobnosti prava da upravlja ponašanjem i mogućnosti prava da stvara dužnosti, tvrdila sam da naše objašnjenje pravne normativnosti dobija formu u pokušaju artikuliranja 'rascjepa' između ova dva nivoa. Kada su razlozi koje nudi pravo dovoljno snažni da stvore dužnosti? Ako se hoće ostaviti ikakav prostor za ideal građanske odgovornosti, odgovor se mora oblikovati u terminima moralne legitimnosti: zahtjev prava za našom obavezanošću, o nametanju dužnosti nama, uspješan je ako se doživi kao legitiman, ako se smatra da promovira ideale ili vrijednosti koje mi želimo da pravo njeguje. [[Joseph Raz|Razov]] način izražavanja ove ideje leži u 'uobičajenoj tezi opravdanja': pravo se smatra legitimnim, i prema tome obaveznim, ako njegovo 'rješenje-prečica' za kompleksna balansiranja svih razloga koji se primjenjuju na pojedinca stvarno dopušta njoj da se povinuje zahtjevima 'ispravnog razuma'. / Po ovom gledištu, onda, ne može se objasniti normativnost prava samo ukazujući na njegovu mogućnost nuđenja razloga koji su sposobni da učestvuju u nečijim praktičnim promišljanjima. Jer, ako ti razlozi nisu nikada dovoljno jaki da stvore dužnosti, ako zahtjev prava za našom obavezanošću uvijek biva pobijeđen od drugih zahtjeva, bili oni moralne ili razborite prirode, postojao bi osjećaj nelagode u smatranju prava normativnim, i možda daljim njegovim smatranjem kao prava ''tout court''. Moglo bi biti primamljivo, iz ove perspektive, izjednačiti koncept dužnosti i normativnosti: pravo je normativno ako uspijeva u nametanju dužnosti nama. Nedostatak postavljanja definicije pravne normativnosti tako visoko, međutim, jeste da ili ugrožava mogućnost i relevantnost moralnog ocjenjivanja prava, ili ono pretpostavlja da pravo može samo biti isprekidano normativno (tj. kada god ne uspije u svom zahtjevu za nametanjem dužnosti nama, ono prestaje biti normativno). / Radije nego 'postavljanjem' definicije pravne normativnosti na bilo koji od ova dva nivoa (upravljanje ili dužnost), ja sugerišem [...] da nam je bolje da zamišljamo pravnu normativnost kao ''dinamički'' koncept koji dobiva svoj oblik i značenje iz sukoba sa obzirima koji su prvi izazvali njegov nastanak, to jeste, zahtjevima moralnosti i razboritosti. Kada se suoči sa ovim zahtjevima, razlozi koje nudi pravo mogu ponekad, u bilanci, ne uspjeti da stvore dužnosti. Daleko od toga da pravu oduzimaju njegovu normativnu snagu, može se svaki takav izazov pravnoj legitimnosti smatrati prilikom za ponovno oblikovanje građe moralnih i društvenih očekivanja koji uslovljavaju i definiraju normativnu dimenziju prava (pod pretpostavkom, naravno, da institucionalna struktura prava ostane dovoljno fleksibilna da bude u mogućnosti da integrira izričaje neslaganja)." (''Ibid.'') 
**"U pravnoj teoriji, ovo razlikovanje je potrebno držati na umu jer se ista riječ 'normativno' alternativno (i često nasumično) koristi ili da bi opisala činjenicu da pravo mora biti 'sposobno da se koristi kao vodić' ili da se ukaže na činjenicu da zahtijevi prava moraju biti smatrani obaveznim od barem dijela stanovništva. U prvom smislu korištenja termina 'normativno', normativna dimenzija prava samo je odlika koja je imanentna njegovom preskriptivnom karakteru: oglas koji poziva nekoga da nosi najaktuelniji dizajn ljubičastih šešira ne razlikuje se ni na koji temeljni način od pravnog zahtjeva da neko plati svoje poreze: oboje imaju mogućnost da budu korišteni kao smjernica. Definiranje normativne dimenzije prava upućivanjem na njegov ''obavezujući'' karakter, u suprotnosti, ograničava domen normativnog samo na one izjave trebanja koje su nekako uspjele u tome da budu obavezujuće. Ovo ograničenje područja zahtijeva razvijanje neke priče, koja objašnjava šta može ili uslovljava uspjeh navodne normativne tvrdnje prava." (''Ibid.'')
**"Ključ u razumijevanju normativne dimenzije prava leži u artikulisanju rascjela između dva 'nivoa' na kojima neko može iznijeti svoju definiciju normativnosti: usmjeravanje ili obaveza. Kada su razlozi koje pravo nudi na temelju svoje sposobnosti da usmjerava ponašanje 'dovoljno jaki' da bi se smatrali obaveznim? Ukoliko se treba pridati ikakva težina idealu građanske odgovornosti, odgovor se mora dati u pojmovima legitimnosti: razlozi koje pravo daje su konačni, i prema tome dobijaju obaveznu snagu, ako se smatra da pravo promovira niz moralnih i razboritih obzira suštinskih za 'dobar' način zajedničkog života. Kada se suoči sa zahtjevima moralnosti ili razboritosti, razlozi koje nudi pravo mogu neuspjeti, za određenog pojedinca u određeno vrijeme, da stvore obaveze. To ne mora pravu uskratiti njegovu normativnu snagu. / Iako postoji minimalna mjera u kojoj pravo mora uspjeti u tvrdnjama koje čini, to ne mora podrazumijevati da pravo uvijek i nužno mora 'uspješno' stvarati obaveze da bi ostalo normativno. Definiranje pravne normativnosti samo ukazivanjem na sposobnost prava da usmjerava ponašanje nije dovoljno. Izjednačavanje koncepata obaveze i normativnosti, s druge strane, jednako je problematično, jer ignoriše način na koji pravodobno ispitivanje normativne snage prava može uistinu doprinijeti njegovom obnovljenom zamahu. Snaga prava da nas obavezuje vezana je za ''poduhvat'' koji cilja na poticanje ka određenom načinu zajedničkog života. Taj poduhvat je takav da se mijenja, evoluira shodno promijenjivim i često sukobljenim vrijednostima koje karakteriziraju pluralističko društvo. Poražavanje normativne tvrdnje prava u ime nekog moralnog ili razboritog obzira može, iz ove perspektive, da doprinese tekućem razmatranju i debati koja je nužna da održi pravnu normativnost 'živom', u dodiru sa materijalnom koji je prvobitno potakao njegov nastanak: promijenjivi zahtjevi moralnosti i razboritosti." (''Ibid.'')
**"Interakcija pojedinaca unutar društva dovesti će do različitih vrsta žudnje. Pored onih očito fizičke prirode, postojat će također žudnje koje se odnose na sliku-o-sebi pojedinca (žudnje za dobrim ugledom, na primjer) i žudnje u vezi sa mogućnošću ispunjenja sopstvenih projekata bez ikakvih mješanja, kao i mogućnošću osiguranja plodova tih projekata. Te žudnje, jednom kada su koordinirane, dovesti će do nastanka formalnih i neformalnih pravila. Nema ništa tipično pravno u ovom scenariju. Ono što se čini da karakteriše pravni sistem kao posebnu vrstu normativnog poretka jeste određena vrsta sofisticiranosti, kao skupa pravila organiziranih oko nekog meta-pravila ili 'prâvila o pravilima'. Ova formalna karakterizacija, međutim, ni ne počinje da objašnjava razloge zašto mi pribjegavamo pravu kao posebnoj formi društvene organizacije. Dok je lako ukazati na formalne prednosti prava i pokazati način na koji on može uveliko poboljšati 'primitivnu' disciplinarnu strukturu, na primjer, priča tu ne može stati. Možemo tek početi da dobijamo ideju o tome zašto se ljudi pridržavaju pravnih standarda i tretiraju ih kao normativne ako budemo ciljali ka širokoj, sveobuhvatnoj slici različitih aspiracija koje zajednica može težiti da ostvari kroz pravo. Iako su zavisne od kulture, ove aspiracije ne mogu se uobičajeno redukovati na puku želju da se osigura mogućnost ne-nasilne društvene interakcije. Kakva god da je njena sadržina, čini se da postoji programatski element koji treba da enkapsulira ono što određeno društvo vidi kao 'bolji' način zajedničkog života. Oslanjajući se na mogućnost mirne koegzistencije kao pretpostavke, ovaj programatski element ''tipično'' kombinira instrumentalne obzire i moralne vrijednosti i podupire, kao takav, nastojanja zakonodavca da bude doživljen legitimnim. Nebitno da li to nastojanje podcrtava nastanak novog pravnog poretka ili teži da očuva postojeći, oblik kojeg uzima ključan je za razumijevanje pravne normativnosti. / Dva elementa su prema tome centralna za razumijevanje nastanaka prava kao 'institucionalizovanog', posebnog oblika normativnosti. Prvo, tu je 'građa' iz kojeg pravo nastaje: prožetog kako sa instrumentalnim obzirima (kao što su poboljšanje efikasnosti disciplinarne strukture) tako i moralnim aspiracijama, drugi oblici normativnosti su uvijek već utkani u njega. Te druge, već postojeće norme nude građu iz koje ljudi koji su uključeni u nastanak pravnog poretka će morati crpiti sredstva nužna za utvrđivanje pravne legitimnosti. 'Transparentna pozitivnost' prava uistinu sklona je da izazove povećan obzir za stvaranjem svoje legitimnosti na način koji će pogodovati tome da bude 'uspješno normativan'." (''Ibid.'')
**"Sada mogu postojati, i moraju postojati, mnoge situacije u kojima se obavezujuća snaga prava priznaje 'na kredit', na osnovu autoriteta prava kao društvnog pravila. U takvim slučajevima, djelovanje pravne normativnosti može se označiti kao 'pre-empcija' promišljanja o nizu razloga koje bi pojedinac inače uzeo u obzir, da je promišljao o najboljem načinu djelovanja. Ova isključujuća snaga se može, međutim, smatrati 'površinskim fenomenom' čija održivost zavisi od periodičnog 'provjeravanja' od strane subjekata prava. Određivanje frekventnosti i učestalosti ove temeljne potrebe za promišljanjem vrijednosti zahtjeva prava za autoritetom zahtjeva balansiranje obzira praktičnosti sa idealom individualne odgovornosti. Kakva god je presuda o njenoj učestalosti, pojedinačno praktično promišljanje će uvijek biti neizbježni ugaoni kamen pravne normativnosti. Ovo će zvučati kao loša vijest za neke, odstupanje za druge: odstupanje za one za koje normativnost po definiciji 'nameće sebe promišljajućem agentu', ne suprotno; loša vijest za one koji bi željeli očuvati pravnu normativnost 'izvan dohvata', izvan nereda ljudskih političkih poslova i sigurnu od naše pogrešive prirode [...] Normativna dimenzija prava nije kvalitet koji je nekako misteriozno pridodat pravu dok on nastaje iz različitih društvenih praksi koje dovode do njega. Moć prava da nas obavezuje i nameće nam neke ne-opcionalne oblike ponašanja je osobina koja zahtijeva stalnu obnovu. Ova 'obnova' javlja se svaki put kada osoba uđe u praktično promišljanje ciljano ka balansiranju zahtjeva prava sa drugim tipovima zahtjeva, kao što su oni moralnosti ili razboritosti. Dok bi se u značajnoj mjeri umanjila, i možda poništila učinkovitost prava kao društvene institucije ukoliko bi se u takva praktična promišljanja ulazilo svaki put kada se pojedinac suoči sa pravnim zahtjevom, potpuno odsustvo takvog promišljanja bi u drugu ruku preobrazilo pravna pravila u puke navike lišene bilo kakvog normativnog značenja. Kada se suoči sa zahtjevima moralnosti ili razboritosti, razlozi koje osigurava pravo mogu ponekad, u bilanci, neuspjeti u stvaranju dužnosti. Daleko od toga da je to štetno normativnoj dimenziji prava, ove prilike da se ospori pravna legitimnost su vitalne za održanje pravne normativnosti 'živom', da se tako kaže, u dodiru sa građom koja je prva potakla njen nastanak: promjenjivi zahtjevi moralnosti i razboritosti." (''Ibid.'')⏎
**"Ono do čega se dolazi zaokretom ka 'savremenom' razumijevanju normativnosti tiče se ''statusa'' moralnih ideala koje pravo tipično teži da promovira: umjesto da se drži kao primjer ili refleksija 'prirodnog poretka stvari', ovi ideali postaju izražaj drugačije vrste poretka, onog koji je u stalnom procesu njegovog preoblikovanja od ''nas'', u skladu sa našim razvojem koncepcije onoga što čini dobar način zajedničkog življenja. Iz ove perspektive, ističući sposobnost prava da služi moralnim idealima kao jednom od njegovih centralnih svojstava može se čitati kao 'odraz prirodnog prava' samo ako se pretpostavi da su ovi ideali ili vrijednosti nužno primjeri 'prirodnog poretka stvari', onog koji je 'nekako normativan prije bilo kojih ljudskih izbora'. Ovo je ključno: ovaj slučaj traganja za izvorom vrijednosti koje informiraju prakse stvaranja prava 'izvan' ljudskih aktivnosti, u nekom metafizičkom području koje prikladno 'prethodi postojanju' nereda ljudskih poslova, čini se jednom od temeljnih pretpostavki koje potcrtavaju prirodno-pravne teorije. Ako, suprotno tome, ozbiljno uzmemo kao mogućnost konstruktivističko razumijevanje vrijednosti, pozitivisti bi mogli izgraditi objašnjenje prava koje daje centralno mjesto moralnim idealima koje je pravo ''sposobno'' promovirati bez straha za integritet njihove pozicije: sposobnost prava da promovira moralne ideale ne podrazumijeva da pravo uvijek i nužno to i čini." (''Ibid.'')

== Poslovice ==


== Također pogledajte ==

*[[Pravo]]
*[[Zakon]]
*[[Država]]

[[Kategorija:Tema]]
{{Wikipedia}}

[[de:Regel]]
[[eo:Normo]]
[[it:Regola]]
[[lt:Taisyklė]]
[[pl:Reguła]]
[[sk:Norma]]