Difference between revisions 46689 and 57606 on bswikiquote

{{Infokutija knjiga|
|naziv                       =Autoritet prava
|autor                       =[[Joseph Raz]]
|slika                       =
|tekst uz sliku              =
|originalni naziv            =''The Authority of Law''
|datum prvog izdavanja       =1979.
}}

==Uvod==

*"Pravo zahtijeva našu vjernost i pokornost. Svaki pravni sistem polaže pravo na autoritet. Ali kakav autoritet ima pravo nad nama? Kakav autoritet trebamo priznati kao pripadajući pravu?" 


==Pravo i autoritet==

*"Naš zadatak je onda da objasnimo pojam legitimnog nerelativiziranog autoriteta na način koji pokazuje njegovu relevantnost za praktično rasuđivanje."

*"Ja ću tvrditi da ukoliko posmatramo autoritet kao sposobnost da promjenimo određeni tip razloga, primjedbama se može lako odgovoriti [...] Uzmite u obzir bilo kakvu situaciju u kojoj nadređeni upućuje podređenog da postupa prema uputama drugog čiji autoritet nije izveden iz onog prvog [...] Ja ću zvati razlog da se postupa sa razlogom pozitivnim drugo-razrednim razlogom. Postoje također negativni drugo-razredni razlozi, odnosno, razlozi za suzdržavanjem od djelovanja s razlogom. Zvat ću sve negativne drugo-razredne razloge isključujućim razlozima." 

*"[...] [Č]injenica koja je razlog (očeva zapovijest) za zanemarivanjem određenih razloga (majčina zapovijest) za ϕ-njenjem (nošenje kaputa) različita je od bilo kakve činjenice koja je razlog (ružnoća kaputa) za ϕ-njenjem. Ali, ponekad je ista činjenica i razlog za djelovanjem i (isključujući) razlog za zanemarivanjem protivnih razloga. Zvat ću takve činjenice zaštićenim razlozima za djelovanje."  

*"Ja ću definirati normativno ovlaštenje kao sposobnost promjene zaštićenih razloga. Preciznije, pojedinac ima normativno ovlaštenje ako on može svojom radnjom vršiti normativno ovlaštenje. Radnja je vršenje normativnog ovlaštenja ako postoje dovoljni razlozi za posmatranje iste ili kao zaštićenog razloga ili kao ukidanja zaštićenih razloga i ako je razlog za tako posmatranje taj što je poželjno da se omogući ljudima da promijene zaštićene razloge takvim radnjama, ukoliko to žele. / Ja ću pretpostaviti da se ovlaštenje koristi upotrebljavajući ono što ću zvati "iskaz ovlaštenja". Postoje tri načina kojima nosioci ovlaštenja mogu promijeniti zaštićene razloge [...] Prvi je izdavanjem isključujućih instrukcija, odnosno, koristeći ovlaštenje da se kaže osobi da ϕ, iskaz ovlaštenja je razlog za osobu da ϕ i također drugo-razredni razlog za ne postupanje po (svim ili nekim) razlozima za ne ϕ. Isključujuće instrukcije su, prema tome, zaštićeni razlozi. Drugi način vršenja ovlaštenja je upotrebom iskaza ovlaštenja u dodjeljivanju dopuštenja za vršenjem radnje koja je do tada bila zabranjena isključujućom instrukcijom. Ja ću zvati takva dopuštenja "ukidajuća dopuštenja" jer oni ukidaju isključujuće razloge. Treći oblik korištenja ovlaštenja jeste dodjeljivanjem ovlaštenja osobi. Ovo samo po sebi ne mijenja zaštićene razloge, ali dopušta osobi da ih promijeni. Ovlaštenje koju osoba ima može biti ograničeno na mnogo načina - na način na koji može biti vršeno, osobe nad kojima se vrši, radnje u odnosu na koje nosilac ovlaštenja može upotrijebiti iskaze ovlaštenja, i tako dalje. / Imajući u vidu ova razjašnjenja jasno je da postoji bliska veza između normativnog ovlaštenja i autoriteta [...] Autoritet je sposobnost za promjenom razloga. Ovlaštenje je sposobnost da se promjeni specifični tip razloga, i to zaštićenih [...] [T]rebamo u osnovi posmatrati autoritet kao vrstu ovlaštenja."

*"Neko ima autoritet da čini samo one stvari za koje mu je dato dopuštenje od nekoga ko ima autoritet nad osobom na čije se interese utiče. Sada možemo definirati ''X ima autoritet'' da ϕ kao: postoji neki Y i postoji neki Z takav da,
:1. Y je dopustio X da ϕ ili mu dao ovlaštenje da to učini
:2. Y ima ovlaštenje da to učini
:3. X-ovo ϕ će utjecati na interese Z, a Y ima autoritet nad Z."

*"(1) Popularno je gledište da pravo uživa ''de facto'' ili efektivni autoritet. Njegova analiza uključuje ove koncepte, ali ne nužno i onaj legitimnog autoriteta. To je greška [...] Zajednički činilac u svim vrstama efektivnog autoriteta jeste da oni uključuju vjerovanje nekih da predmetna osoba ima legitimni autoritet. Prema tome, objašnjenje efektivnog autoriteta pretpostavlja ono legitimnog autoriteta. / (2) Autoritet je analiziran u kontekstu osobe sa autoritetom i njegovih autoritativnih iskaza. Takva analiza bi se u principu mogla primijeniti na zakonodavca i njegove radnje usvajanja. Ali svo pravo nije usvojeno. Običajna pravila mogu biti pravno obavezujuća. Mogu li ona imati autoritet nasuprot činjenici da nisu izdata od autoriteta? Moguće je govoriti neposredno o autoritetu samog prava. Autoritet pojedinca objašnjen je upućivanjem na njegove iskaze: on ima autoritet ako su njegovi iskazi zaštićeni razlozi za djelovanje, t.j. razlozi za preduzimanje radnje na koju ukazuju i za zanemarivanje (određenih) suprotstavljenih razmatranja. Pravo ima autoritet ukoliko je postojanje prava koje zahtjeva određenu radnju zaštićeni razlog za vršenje te radnje; t.j. pravo je autoritativno ako je njegovo postojanje razlog za radnju u skladu s njim i za isključivanje suprotstavljenih razmatranja. "Razlog" ovdje znači valjani ili opravdavajući razlog, jer je legitimni autoritet prava tako definiran. Pravo uživa efektivni autoritet, kako ga mi vidimo, ako njegovi subjekti ili neki od njih smatraju njegovo postojanje zaštićenim razlogom za ponašanje u skladu s njim."    

*"[...] [B]itna je osobina prava da tvrdi da ima legitimni autoritet [...] Tvrdnja prava o legitimnom autoritetu nije samo tvrdnja da su pravna pravila razlozi. Ono uključuje tvrdnju da su oni isključujući razlozi za zanemarivanje razloga za nepostupanje u skladu s njima."

*"[...] [O]no što je isključeno od strane pravnog pravila nisu svi ostali razlozi, nego samo svi oni ostali razlozi koji nisu sami pravno priznati. Mi ne trebamo zamišljati pravo kao skup izoliranih normi od kojih svaka ima svoje sopstvene odvojene i nezavisne funkcije, nego kao skup (potencijalno konfliktnih i međusobno podržavajućih) razloga koji zajedno određuju šta se zahtijeva pravom. Ako je ova analiza tačna onda pravo tvrdi da ima autoritet. Pravo se predstavlja kao tijelo autoritativnih standarda i zahtijeva od svih onih na koje se primjenjuje da priznaju njihov autoritet."

==Priroda prava i prirodno pravo==


*"Tvrdnja da ono što je pravo ili nije jeste čisto stvar društvene činjenice opet ostavlja otvorenim pitanje da li su ili ne takve društvene činjenice kojima identificiramo pravo ili određujemo njegovo postojanje obdarene moralnom vrijednošću. Ako jestu, onda [pravo] nužno ima moralni karakter. Ali čak iako to ne čine, opet je otvoreno pitanje da li je, imajući u vidu ljudsku prirodu i opće uslove ljudskog postojanja, svaki pravni sistem koji je u stvari efektivno pravo nekog društva nužno u skladu sa nekim moralnim vrijednostima i idealima. Po pitanju sematičke teze, sve što pozitivist ima razloga da tvrdi jeste da korištenje normativnog jezika za opisivanje prava ne nosi uvijek implikaciju da govornik prihvata opisano pravo kao moralno obavezujuće. Rečeno preciznije - to znači da normativni jezik kada je korišten da iskaže pravo ne nosi uvijek svoju punu normativnu silu. O ovome se mogu složiti i nepozitivisti."

*"'''(Snažna) društvena teza.''' Teorija jurisprudencije je prihvatljiva samo ako njeni testovi za identificiranje sadržaja prava i određivanje njegovog postojanja zavise isključivo od činjenica ljudskog ponašanja koje se može opisati u vrijednosno-neutralnim terminima, i primijeniti bez posezanja za moralnim argumentima."

*"Prvo, teza pretpostavlja da svaka kompletna teorija prava uključuje testove za identificiranje sadržaja i određivanje postojanja prava [...] Drugo, teza pretpostavlja da postoji dovoljno bogat rječnik vrijednosno-neutralnih termina [...] Treće, teza ne zahtijeva zanemarivanje namjera, motivacija, i moralnih gledišta ljudi [...] Društvena teza se može podijeliti u dvije: A - društveni uslov je nužan za identificiranje postojanja i sadržaja prava: pravilo je pravno pravilo ako zadovoljava društveni uslov. B - društveni uslov je dovoljan za identificiranje postojanja i sadržaja prava: pravilo je pravno pravilo ako zadovoljava društveni uslov."

*"[G]lavno opravdanje društvene teze leži u karakteru prava kao društvene institucije. Neke društvene institucije možda moraju biti shvaćene na načine koji su nekompatibilni sa analognim društvenim tezama koje su primjenjene na njih. Ali pravo je, kao nekoliko drugih, institucija koja je u skladu sa društvenom tezom. Da bi ovo uvidjeli, nužno je odrediti na općenit način glavne sastojke testa za postojanje i identitet pravnog sistema i identificirati one koji se tiču društvene teze. Testovi za identitet i postojanje pravnog sistema sadrže tri osnovna elementa: učinkovitost, institucionalni karakter i izvore." 

*"Razlika između slabe i snažne društvene teze je ta da snažna insistira, dok slaba to ne čini, da je postojanje i sadržaj svakog prava u potpunosti određeno društvenim izvorima. S druge strane, slaba teza, ali ne i jaka, ugrađuje u pravo uslove učinkovitosti i institucionalnosti. Dvije teze su logički nezavisne. Slaba teza, iako istinita, nije dovoljna za karakterizaciju pravnog pozitivizma. Ona je kompatibilna sa -- (a) ponekad identifikacija nekih zakona zavisi od moralnih argumenata, ali i sa -- (b) u svim pravnim sistemima identifikacija nekih zakona zavisi od moralnih argumenata [...] Ja ću zastupati istinu snažne društvene teze (isključujući kako (a) tako i (b)). Ja ću preimenovati snažnu društvenu tezu "tezom izvora". "Izvor" je ovdje korišten u nešto tehničkom smislu (koji je, međutim, jasno povezan sa tradicionalnim pogledima na pravne izvore). Pravo ima izvor ako njegov sadržaj i postojanje mogu biti određeni bez korištenja moralnih argumenata (ali dopuštajući argumente koji se tiču moralnih gledišta i namjera ljudi, koji su neophodni za tumačenje, na primjer). Izvori prava su one činjenice na temelju kojih je valjano i koji identificiraju njegov sadržaj. Ovo značenje "izvora" je šire od "formalnog izvora" koji su oni koji ustanovljavaju valjanost prava (jedan ili više zakona Parlamenta zajedno sa jednim ili više precedenata mogu biti formalni izvori jednog pravnog pravila). "Izvor" kako je korišten ovdje uključuje također "interpretativne izvore", odnosno sve relevantne interpretativne materijale. Izvori prava tako shvaćeni nikada nisu samo jedan akt (zakonodavstva, itd.), nego čitav niz činjenica različitih vrsta. Koji su razlozi za prihvatanje teze izvora? Dva argumenta je zajednički podržavaju. Jedan pokazuje da teza oslikava i objašnjava naš pojam prava; drugi pokazuje da postoje ispravni razlozi za prihvatanje takvog pojma." 

*"Prema [tezi izvora], pravo po određenom pitanju je utvrđeno kada pravno obavezujući izvori osiguravaju njegovo rješenje. U takvim slučajevima za sudije se tipično kaže da primjenjuju pravo, a budući da je bazirano na izvorima, njegova primjena uključuje tehničke, pravne vještime u rasuđivanju iz takvih izvora i ne zahtijeva moralnu pronicljivost. Ako na pravno pitanje nije odgovoreno standardima koji se izvode iz pravnih izvora onda mu manjka pravni odgovor -- pravo po tom pitanju nije utvrđeno. U odlučivanju takvih slučajeva sudovi neizbježno probijaju novi (pravni) led i njihove odluke razvijaju pravo (barem u pravnim sistemima temeljenim na precedentima). Prirodno, njihove odluke u takvim slučajevima oslanjaju se barem djelimično na moralne i druge ekstra-pravne obzire." 

*"Pravo je javna mjera kojom neko može mjeriti kako svoje tako i tuđe ponašanje. Ono pomaže u osiguranju društvene saradnje ne samo kroz svoje sankcije koje nude motivaciju za usklađivanje nego i kroz određivanje na pristupačan način obrazaca ponašanja koji se zahtijevaju za takvu saradnju." 

*"Ako je prvi argument za tezu izvora bio taj da oslikava i sistematizira nekoliko međusobno povezanih razlikovanja ugrađenih u naše poimanje prava, drugi argument ide dalje i pokazuje da razlikovanja i teza izvora koja ih objašnjava pomažu da se identifikuje osnovna ishodišna funkcija prava: da osigura javno dokučive standarde kojima su članovi društva obvezani tako da oni ne mogu opravdati svoje neusklađivanje osporavajući opravdanje standarda. (Iako, naravno, u mnogim zemljama oni su slobodni da djeluju na njegovoj promjeni). Ovo je razlog zašto mi razlikujemo sudsku primjenu prava, odnosno one standarde koji su javno dokučivi i obavezjući mimo moralnih argumenata dostupnih strankama, i aktivnosti sudova u razvijanju prava oslanjajući se na moralne i druge racionalne obzire. Čineći ovo testom za identifikaciju prava, teza izvora identifikuje ga kao tip ljudske institucije koja je od ključnog značaja za regulaciju društvenog života." 

*"Identitet sistema pronalazi se u kriteriju ili skupu kriterija koji određuju koji zakoni su dio sistema, a koji nisu [...] Problem identiteta pravnog sistema je traganje za kriterijem ili skupom kriterija koji pružaju metod za određivanje da li bilo koji skup normativnih izjava jeste, ako je istinit, cjelokupan opis pravnog sistema."

*"Trenutačni pravni sistem je pravni sistem u određenom trenutku vremena. Problem opsega je potraga za kriterijem identiteta trenutačnog pravnog sistema, dok je problem kontinuiteta potraga za kriterijem koji nude metod za određivanje da li su dva trenutačna pravna sistema dio jednog, neprekidnog, pravnog sistema."  

*"[P]riznanje od organa koji primjenjuju pravo je nužni uslov za postojanje prava. To čini institucionalizovanu prirodu prava neophodnim dijelom kriterija identiteta: zakon je dio sistema samo ako je priznato od pravnih institucija. Naglasak je, međutim, na institucijama koje primjenjuju pravo, a ne na onim koje ga stvaraju [...] Prvo, iako su institucije za stvaranje prava od najvećeg značaja u savremenim društvima, gdje je pravo shvaćeno kao posljedica promišljene ljudske odluke o tome kakvo društvo treba da bude, one su igrale malu ulogu ili nisu ni postojale u primitivnim društvima, gdje su zakoni shvatani kao nepromjenljivi ili su bili mijenjani uglavnom kroz sporo evoluirajuće običaje. Institucije za primjenu prava su, u drugu ruku, stalna odlika prava u svakom tipu društva i njihovo postojanje treba se smatrati određujućom karakteristikom prava. / Drugo, budući da većina pravnih sistema priznaje različite izvore prava, jedini način da se odredi koje su pravno-stvaralačke institucije i procedure određenog pravnog sistema jeste određivanje koji su izvori prava priznati od sudova. Prema tome, samo sudovi pravnog sistema mogu ponuditi indicije o njegovim kriterijima identiteta. / Treće, bitna je odluka pravnih sistema da su oni institucionalni, normativni sistemi. Stoga je razumno da se smatra da se pravo sastoji od onih normi, pravila i principa koji su predstavljeni pojedincima i institucijama kao vodiči za njihovo ponašanje od strane tijela pravnih institucija u cjelini. Kada djelovanja pravno-stvaralačkih i pravno-primjenjujućih institucija dođu u sukob, djelovanja pravno-primjenjujućih institucija su ona koja utječu na obzire subjekata prava; oni su konačni autoritet za određivanje šta je pravo."        

*"Učinkovitost je [...] relevantna samo utoliko što utječe na prakse pravno-primjenjujućih institucija. Ako, na primjer, sudovi stalno odbijaju da djeluju po osnovu zakona, taj zakon nije dio pravnog sistema po kojem sudovi rade, uprkos činjenici što je na zakonit način usvojen i nikada nije ukinut. Ako sudovi konstantno tumače zakon na način koji je suprotan njegovom izvornom značenju, njihovo tumačenje njega, a ne njegovo izvorno značnje, postaje pravo. Prema ovom pristupu, onda, postojanje prava je logički u vezi sa praksom pravno-primjenjujućih organa. Uslov članstva zakona u pravnom sistemu je, međutim, protučinjeničan: ukoliko im se prezentuje određeni slučaj sudovi će djelovati po zakonu. To može biti tačno čak i ako im se nikada - ili rijetko - prezentuje odgovarajući slučaj. Gonjenje u krivičnim slučajevima može se činiti rijetko, i građanske parnice mogu uvijek imati vansudsko poravnanje na način koji je suprotan pravu. Prema tome, pravo može biti valjano čak i ukoliko je većim dijelom neučinkovito."

==Pravna valjanost==


*"Pravna valjanost pravila se ustanovljava ne argumentima koji se tiču njegove vrijednosti i opravdanja, već pokazujući da odgovara testovima valjanosti koji su postavljeni nekim drugim pravilima sistema koji se mogu nazvati pravila priznanja. Ti testovi se inače tiču načina na koji je pravilo usvojeno ili postavljeno od sudskog autoriteta. Pravna valjanost pravila priznanja određuje se na sličan način, s izuzetkom konačnih pravila priznanja koja su stvar društvenih činjenica, naime ta konačna pravila priznanja su obavezna kada su istinski praktikovana i slijeđena od sudova."

*"Pravno pravilo je valjano ako i samo ako ima normativne posljedice koje tvrdi da ima. Ono je pravno valjano ako i samo ako je valjano jer pripada pravnom sistemu na snazi u određenoj državi ili je izvršivo u njoj, t.j. ako je sistemski valjano. Slično, obaveza je pravna obaveza i subjektivno pravo je pravno subjektivno pravo ako i samo ako su oni obaveze ili subjektivna prava na temelju pravila koje je pravno valjano. Valjanost pretpostavlja članstvo i izvršivost. Sudovi članstva i izvršivosti su sudovi društvenih činjenica. Sudovi pravne valjanosti su normativni sudovi dijelom temeljeni na tim činjenicama."


==Vladavina prava i njena vrlina==


*"Vladavina prava je politički ideal koji pravnom sistemu može nedostajati ili kojeg može posjedovati u većem ili manjem stepenu. Ovo je općenito shvatanje. Također, mora se insistirati da je vladavina prava samo jedna od vrlina koje pravni sistem može posjedovati i prema kojem mu se može ocjenjivati. Ne treba se zamijenjivati sa demokratijom, pravdom, jednakošću (pred zakonom ili drugačije), ljudskim pravima bilo koje vrste ili poštovanjem osoba ili dostojanstvom čovjeka. Nedemokratski pravni sistem, temeljen na poricanju ljudskih prava, ili ekstremnom siromaštvu, na rasnoj segregaciji, spolnoj nejednakosti, ili vjerskom progonu može, u principu, biti u skladu sa zahtjevima vladavine prava na veći način nego bilo koji pravni sistemi prosvjetljenijih Zapadnih demokratija. To ne znači da će on biti bolji od tih Zapadnih demokratija. To će biti nemjerljivo lošiji pravni sistem, ali on će se isticati u jednom pogledu: u njegovoj usklađenosti sa vladavinom prava." 

*"[U] bukvalnom značenju 'vladavina prava' [...] ima dva aspekta: (1) da se ljudima treba vladati pravom i da ga trebaju poštovati, i (2) da pravo treba biti takvo da ljudi budu u mogućnosti da njime budu upravljani [...] Očito je da je ova koncepcija vladavine prava formalna. Ona ništa ne govori o tome kako se pravo treba stvarati: od tirana, demokratskih većina, ili na drugi način. Ona ne govori ništa o temeljnim pravima, o jednakosti, ili pravdi. Može se čak smatrati da je ova verzija doktrine do te mjere formalna da je lišena sadržaja. To je daleko od istine. Većina zahtjeva koji su postali povezani sa vladavinom prava prije nego što je počela označavati sve vrline države mogu se izvesti iz ove jedne temeljne ideje."   

*"[Neki od principa] koji se mogu izvesti iz osnovne ideje vladavine prava [...]: 1. Svi zakoni trebaju biti prospektivni, otvoreni i jasni [...] 2. Zakoni trebaju biti relativno stabilni [...] 3. Stvaraje pojedinih zakona (pojedinih pravnih poredaka) treba biti vođeno otvorenim, stabilnim, jasnim i općenitim pravilima [...] 4. Nezavisnost sudstva mora se garantovati [...] 5. Principi prirodne pravde moraju se poštovati [...] 6. Sudovi trebaju imati ovlaštenja kontrole nad provedbom drugih principa [...] 7. Sudovi trebaju biti lako dostupni [...] 8. Diskreciji agencija za spriječavanje zločina ne smije se dopustiti da pervertira zakon [...] Principi 1 do 3 zahtjevaju da se zakoni usklade sa standardima koji su osmišljeni da mu dopuste da učinkovito upravlja djelovanjem. Principi 4 do 8 su osmišljeni da osiguraju da pravna mašinerija koja provodi pravo ne liši isto njegove sposobnosti da upravlja kroz iskrivljeno provođenje i da će biti sposobno da nadzire usklađenost sa vladavinom prava i pruža efektivne pravne lijekove u slučajevima odstupanja od toga." 

*Pravo može narušiti ljudsko dostojanstvo na mnogo načina. Poštovanje vladavine prava nipošto ne garantuje da se takva narušavanja neće događati. Ali jasno je da namjerna zanemarivanja vladavine prava narušavaju ljudsko dostojanstvo [...] Narušavanje vladavine prava može poprimiti nekoliko formi. Ono može voditi nesigurnosti ili može voditi frustriranim i razočaranim očekivanjima. Ono vodi prvom kada pravo ne dopusti ljudima da predvide budući razvoj situacije ili da formiraju jasna očekivanja (kao u slučaju nejasnosti i većini slučajeva široke diskrecije). Ono vodi frustraciji očekivanja kada se izgled stabilnosti i sigurnosti koji ohrabruju ljude da se oslone i planiraju na temelju postojećih zakona razbije retroaktivnim zakonodavstvom ili kada se onemogući prikladno provođenje zakona, itd."

*"Usklađenost sa vladavinom prava je stvar mjere. Potpuna usklađenost je nemoguća (neke nejasnoće su neizbježne), a maksimalna moguća usklađenost u cjelini je nepoželjna (neka kontrolirana upravna diskrecija je bolja nego nikakva). Općenito je shvaćanje da je opće usklađivanje sa vladavinom prava visoko cijenjeno. Ali ne treba se uzimati vrijednost vladavine prava na povjerenje ili se isto slijepo isticati. Rasprepletavanje raznih vrijednosti koje nudi vladavina prava pomaže da se inteligentno odredi šta je na kocki u raznim mogućim i stvarnim narušavanjima."

*"Vladavina prava je u osnovi negativna vrijednost. Pravo neminovno stvara veliku opasnost od proizvoljne moći - vladavina prava je osmišljena da minimizira opasnost stvorenu od samog prava. Slično, pravo može biti nestabilno, nerazumljivo, retroaktivno, itd., i prema tome kršiti ljudsku slobodu i dostojanstvo. Vladavina prava je također osmišljena da spriječi i ovu opasnost. Prema tome, vladavina prava je negativna vrlina na dva načina: usklađenost s njim ne stvara dobro osim kroz izbjegavanje zla, a zlo koje je izbjegnuto je zlo koje je moglo samo biti prouzročeno od samog prava."

*"[V]ladavina prava nije samo moralna vrlina - to je nužan uslov da bi pravo moglo neposredno služiti bilo kakvoj dobroj svrsi. Naravno, usklađenost sa vladavinom prava također dopušta pravu da služi u loše svrhe. To ne ukazuje na to da ono nije vrlina, isto kao što činjenica da oštar nož može biti korišten da povrijedi ne pokazuje da biti oštar nije dobra karakteristika noževa. Najviše, to pokazuje da iz tačke gledišta trenutnih obzira nije moralno dobro. Biti oštar je imanentno dobra karakteristika noževa. Dobar nož je, među drugim stvarima, oštar nož. Slično, usklađenost sa vladavinom prava je imanentna vrijednost zakona, uistinu to je njihova najvažnija imanentna vrijednost. Bitno je svojstvo prava da upravlja ponašanjem kroz pravila i sudove kojima je povjerena njihova primjena. Prema tome, vladavina prava je specifična izvrsnost prava. Budući da je usklađenost sa vladavinom prava vrlina samog prava, pravo kao pravo nebitno kojim svrhama služi, razumljivo je i ispravno da se vladavina prava smatra među par pravnih vrlina koje su posebna odgovornost sudova i pravne profesije. / Smatranje vladavine prava imanentnom ili specifičnom vrlinom prava rezultat je instrumentalističke koncepcije prava [...] Pravo da bi bilo pravo mora imati mogućnost upravljanja ponašanjem, koliko god neučinkovito. Kao i drugi instrumenti, pravo ima specifičnu vrlinu moralne neutralnosti u tome što je neutralno u odnosu na ciljeve kojima instrument služi. To je vrlina učinkovitosti; vrlina instrumenta kao instrumenta. Za pravo ta vrlina je vladavina prava. Prema tome, vladavina prava je imanentna vrlina prava, ali ne moralna vrlina kao takva. / Poseban status vladavine prava ne znači da usklađenost s njim nije ni od kakvog moralnog značaja."

*"U razmatranju odnosa između vladavine prava i drugih vrijednosti koje pravo treba da nudi, od naročitog je značaja da se upamti da je vladavina prava u osnovi negativna vrijednost. Ona je samo osmišljena da minimizira povredu slobode i dostojanstva koje pravo može prouzročiti u ostvarivanju svojih ciljeva koliko god da su oni pohvalni. Konačno, držanje vladavine prava kao imanentne izvrsnosti prava znači da ono ispunjava u osnovi podređenu ulogu. Usklađenost s njom čini pravo dobrim instrumentom za ostvarivanje određenih ciljeva, ali usklađenost sa vladavinom prava nije samo po sebi konačni cilj. Ova podređena uloga doktrine pokazuje njenu moć i njena ograničenja. U jednu ruku, ako je ostvarenje određenih ciljeva u potpunosti nespojivo sa vladavinom prava, onda ovi ciljevi ne trebaju biti ostvarivani pravnim sredstvima. Ali, u drugu ruku, mora se biti pažljiv u diskvalifikaciji pravnog ostvarivanja značajnih društvenih ciljeva u ime vladavine prava. Jer, na kraju, vladavina prava treba da omogući pravu da promovira društveno dobro, i ne treba biti olako korišteno da pokaže da se to ne treba činiti. Žrtvovanje previše društvenih dobara na oltaru vladavine prava može pravo učiniti jalovim i ispraznim."


==Dužnost pokoravanja pravu==

*"Ja ću tvrditi da ne postoji dužnost pokoravanja pravu. Općenita je saglasnost da ne postoji apsolutna ili konačna dužnost pokoravanja pravu. Ja ću sugerisati da ne postoji čak ni ''prima faciae'' dužnost pokoravanja. Ja ću tvrditi da ne postoji dužnost pokoravanja pravu čak ni u dobrom društvu čiji je pravni sistem pravedan [...] Tražiti dužnost pokoravanja pravu u određenoj državi znači tražiti osnove koji čine poželjnim [...] da neko uvijek treba činiti ono što pravo zahtijeva. Ti osnovi ne moraju biti isti za svakoga ili u svakoj prilici, ali trebaju biti dovoljne općenitosti tako da nekoliko općih skupova obzira bude primjenjivo na sve u svim situacijama. Tražiti dužnost pokoravanja pravu određene države jeste istraga oko toga da li postoji niz tačnih premisa koje podrazumijevanju da svako (svaki građanin? svaki stanovnik?) treba uvijek da čini ono što ti zakoni zahtijevaju i koji uključuju činjenicu da su te radnje zahtjevane od prava kao ne-redundantna premisa. [Ni moral, ni razboritost, ne nude takve osnove]."

==Poštovanje prema pravu==


*"Posljedica odsustva dužnosti pokoravanja pravu jeste ta da neko ne mora imati ni opći moralni odnos prema pravu – čak ni dobrom pravu. Nemanje općeg moralnog odnosa je moralno dopušteno. Ali, postoji još jedna mogućnost jednako dopuštena: imati poštovanje prema pravu. Tvrdit će se da postoji odnos prema pravu, općenito znan kao poštovanje prema njemu, tako da oni koji ga imaju imaju opći razlog da se pokoravaju pravu, da je njihov razlog njihov odnos, činjenica da oni tako poštuju pravo, i da je moralno dopušteno da se pravo poštuje na taj način (osim ukoliko je općenito zao pravni sistem) [...] Praktično poštovanje je moralno odbranjivo samo ako se može izvesti dužnost pokoravanja iz nezavisno odbranjivog odnosa praktičnog poštovanja. To se može učiniti ako je, na primjer, dopušteno da se poštuje pravo, te da je sâmo poštovanje razlog za pokoravanje pravu."  

*"Poštovanje prava je, poput prijateljstva, kompleksan i višeznačan fenomen. Prirodno, takav kompleksan odnos ne stiče se niti gubi preko noći. On se razvija i nestaje vremenom. U isto vrijeme da li neko poštuje ili nepoštuje pravo je do pojedinca [...] Da li neko poštuje ili nepoštuje pravo, imajući u vidu podatke o pravu i društvu, govori o nečijoj ličnosti [...] [N]e postoji općenita obaveza poštovanja prava. Niko ne čini ništa pogrešno u nepoštovanju prava čak ni u dobroj državi. Neko može uvijek izbjegavati da ima ikakav opći moralni odnos prema pravu. To može biti više ili manje pohvalno nego poštovanje prava, ali je jednako dopušteno [...] Konačno, poštovanje je samo po sebi razlog za djelovanje. Za one koji poštuju pravo imaju razloge koji drugi nemaju. To su izražajni razlozi. Oni izražavaju svoje poštovanje za pravo pokoravajući mu se, poštujući institucije i simbole koji su s njim povezani, i izbjegavajući da ga dovode u pitanje u svakoj prilici [...] Osoba koja poštuje pravo izražava na ovaj način svoj odnos prema društvu, njegovu identifikaciju i lojalnost prema njemu. Takva osoba može naći prikladnim da izražava svoje odnose prema društvu, između ostalog, kroz svoj odnos prema pravu. On može smatrati prikladnim izrazom svoje lojalnosti da prizna autoritet prava. On će se tada pokoravati pravu kako ono zahtjeva da mu se pokorava. Ali [...] poštovanje može doći u mjerama i stepenima i osoba može smatrati kvalifikovano poštovanje prikladnim izrazom svog odnosa prema njegovom društvu. U svakom slučaju, za osobu koja poštuje pravo postoji dužnost pokoravanja. Njegovo poštovanje je izvor ove dužnosti."    


[[Kategorija:Literatura]]
[[Kategorija:Joseph Raz]]
{{Wikipedia}}OVO JE SVE TAČNO