Difference between revisions 53743 and 53745 on bswikiquote

{{Infokutija knjiga
|naziv                       =Prirodno pravo 
|autor                       =[[John Finnis]] 
|slika                       =
|tekst uz sliku              =filozofski rad 
|originalni naziv            =''Natural Law and Natural Rights''
|datum prvog izdavanja       =1980.
}}

==Dio prvi==

*"Postoje ljudska dobra koja se mogu obezbijediti samo pomoću ustanova ljudskog prava i zahtjeva praktične razumnosti, koje samo te ustanove mogu zadovoljiti. Predmet ove knjige je da identifikuje ta dobra i tako pokaže kako su i na kojoj praktičnoj razumnosti takve ustanove opravdane kao i načine na koje mogu biti (a često i jesu) defektne. / Često se pretpostavlja da vrednovanju zakona kao vrste društvene ustanove, ako vrednovanje uopće i treba preduzeti, mora da prethodi vrijednosno neutralan opis i analiza te ustanove onako kako ona postoji kao činjenica. Međutim, razvitak savremene jurisprudencije sugeriše, a razmišljanje o savremenoj metodologiji svake društvene nauke potvrđuje, da teoretičar ne može da pruži teorijski opis i analizu društvenih činjenica ukoliko on takođe ne učestvuje u postupku vrednovanja, razumijevanja onoga što je uistinu dobro za ljudska bića i što zaista zahtijeva praktična razumnost." (''I Vrednovanje i opis prava; I.1 Oblikovanje pojmova za deskriptivnu društvenu nauku'')


*"[J]a [...] volim da stanje odnosa na koji se poziva teorijski pojam u svom fokalnom značenju nazovem ''centralnim slučajem (slučajevima)''." (''I Vrednovanje i opis prava; I.3 Izbor centralnog slučaja i fokalnog značenja)


*"[P]ostoje centralni slučajevi, kao što je insistirao Aristotel, prijateljstva i manje ili više periferni slučajevi (poslovno prijateljstvo, korisno prijateljstvo, ljubav iz koristi, slučajni odnosi i odnosi iz igre, itd. [...]). Postoje centralni slučajevi na ustavu zasnovane vlade i periferni slučajevi (kao što su Hitlerova Njemačka, Staljinova Rusija, pa čak i Aminova Uganda). S jedne strane, nema svrhe pobijati da periferni slučajevi predstavljaju slučajeve (prijateljstva, ustavnosti...). Njihovo izučavanje je uistinu osvijetljeno ako se shvate kao razvodnjene verzije centralnih slučajeva ili katkada kao iskorištavanje ljudskih stavova oblikovanih pozivom na centralni slučaj. S druge strane, nema svrhe ograničavati objašnjenje centralnih slučajeva na one osobine koje su prisutne ne samo kod centralnih nego takođe i u svakom perifernom slučaju. Šta više, deskriptivno objašnjenje centralnih slučajeva treba da je konceptualno bogato i složeno onoliko koliko je potrebno da se daju odgovori na sva odgovarajuća pitanja o tim centralnim slučajevima. Tada se prikaz drugih slučajeva može pratiti na mreži sličnosti i razlika, analogija i disanalogija, na primjer, oblika, funkcija ili sadržine, između njih i centralnih slučajeva. Na taj način otkriva se "načelo ili obrazloženje" na koji se opći iskaz ("ustav", "prijateljstvo", "pravo"...) proširuje sa centralnog na manje ili više granične slučajeve, sa svog fokalnog na svoja sekundarna značenja." (''I Vrednovanje i opis prava; I.3 Izbor centralnog slučaja i fokalnog značenja)


*"Pomoću kojih kriterijuma treba jedno značenje objasniti kao fokalno a drugo sekundarno, jedno stanje odnosa centralnim a drugo graničnim [...] s kog gledišta i u odnosu na koje obzire treba procjenjivati ''važnost'' i ''značaj''?" (''I Vrednovanje i opis prava; I.4 Izbor gledišta)


*"Sve je ovo međutim nestabilno i nezadovoljavajuće, jer uključuje odbijanje da se pripiše značaj razlikama koje bilo koji akter na tom polju (bilo subverzivni anarhista, bilo njegov oponent "idealni grašanin koji poštuje pravo") računao kao praktično značajne. I, s obzirom na tehniku analize pomoću centralnog slučaja i fokalnog značenja, koje na drugom mjestu [[H. L. A. Hart|Hart]] i [[Joseph Raz|Raz]] koriste s tako plodonosnom odlučnošću, ne postoji, izgleda, dobar razlog za odbijanje da se diferencira centralni od perifernog slučaja kod ''samog unutrašnjeg ili pravnog gledišta''." (''I Vrednovanje i opis prava; I.4 Izbor gledišta'')


*"Ako postoji gledište po kome se pravna obaveza tretira barem kao pretpostavljena moralna obaveza (i stoga od "velike važnosti" da bude održana nasuprot "porivu snažnih strasti" i "po cijenu žrtvovanja znatnog ličnog interesa"), gledište po kome se uspostavljanje i održanje pravnog za razliku od diskrecionog ili statički običajnog poretka smatra kao moralni ideal, ako se i snažan zahtjev pravde, tada će takvo gledište konstituirati centralni slučaj pravnog gledišta. Naime, samo prema tom gledištu od najznačajnijeg značaja jeste da se pravo razlikuje od drugih oblika društvenog poretka i tako postaje predmet opisa teoretičara. Međutim, riječ "moral" je donekle neizvjesna u svom značenju. Stoga je poželjnije uokviriti naš zaključak unutar značenja praktične razumnosti [...] Ako postoji gledište po kome se ustanova vladavine prava [...] i poštovanje pravila i principa prava, prema njihovom smislu, smatra kao najmanje vjerovatni zahtjev praktične razumnosti po sebi, takvo gledište predstavlja gledište koje treba koristiti kao standardnu referencu od teoretičara koji opisuje karakteristike pravnog poretka [...] [S]amo glediše o centralnom slučaju je gledište onih koji ne samo da apeluju na praktičnu razumnost već su takođe praktično razumni, što će reći: konzistentni; pažljivi u pogledu svih aspekata ljudskih mogućnosti i razvitka i svjesni njihove ograničene usporedivosti; zabrinuti da isprave nedostatke i defekte i svjesni njihovog korijena u različitim aspektima ljudske personalnosti i u ekonomskim i drugim materijalnim uslovima društvene interakcije." (''I Vrednovanje i opis prava; I.4 Izbor gledišta'')
 

*"[T]eoretičar ne može da identifikuje centralni slučaj praktičnog gledišta koje on koristi za identifikovanje centralnog slučaja svoje predmetne sadržine, osim ako ne odluči koji su stvarno zahtjevi praktične razumnosti u odnosu na ovaj cjelokupni aspekt ljudskih odnosa i interesa. U odnosu na pravo najznačajnije stvari koje mora znati i opisati teoretičar jesu stvari koje po sudu teoretičara čine važnim iz praktičnog gledišta posjedovanje prava - stvari za koje je stoga važno pobrinuti se u praksi, kada se uređuju ljudski odnosi. Kada ove "važne stvari" (samo u nekim ili u mnogim društvima) stvarno nedostaju ili su umanjene ili eksploatisane ili defektne na neki drugi način, tada je za teoretičara najvažnija stvar da opiše da li se ti aspekti situacije manifestuju kao nepostojanje, imanjenje, eksploatacija ili defektnost." (''I Vrednovanje i opis prava; I.4 Izbor gledišta'') 


*"Da li ovo znači da je deskriptivna jurisprudencija (i društvena nauka kao cjelina) neizbježno podređena koncepcijama i predrasudama teoretičara o tome šta predstavlja dobro i praktično razumno? Da i ne. "Da" utoliko što se ne mođe pobjeći od teorijskog zahtjeva da sud o značaju i važnosti mora biti donijet ako teorija želi da bude nešto više od ogromne gomile otpadaka sačinjene od raznih činjenica opisanih u bezbrojnim, nesrazmjerljivim terminologijama. "Ne" utoliko što disciplinovano sticanje preciznog znanja o ljudskim odnosima - i stoga o tome šta su drugi ljudi smatrali praktički važnim, kao i o stvarnim rezultatima po svoje interese - predstavlja važnu pomoć reflektivnom i kritičkom teoretičaru u njegovom naporu da pretvori svoje sopstvene (i kulturološke) praktične "predrasude" u istinske razumne sudove o tome što jeste dobro i praktično razumno. Deskriptivno znanje može tako izazvati promjenu sudova o važnosti i značaju sa kojima je teoretičar prvobitno pristupio svojim podacima i može nagovijestiti rekonceptualizaciju. Međutim znanje neće biti moguće steći bez preliminarne konceptualizacije i stoga preliminarnog skupa principa selektiranja i značaja koji proističe iz nekog praktičnog gledišta. / Postoji dakle kretanje tamo-amo, s jedne strane, vrednovanja ljudskog dobra i njegovih praktičnih zahtjeva i, s druge strane, eksplanatornih deskripcija (korištenjem svih odgovarajućih historijskih, eksperimentalnih i statističkih tehnika da bi se trasirale sve kauzalne međuzavisnosti) ljudskog konteksta u kome se ljudsko blagostanje različito ostvaruje i različito razara." (''I Vrednovanje i opis prava; I.4 Izbor gledišta'')


*"Ispravna teorija o prirodnom pravu je ona koja eksplicitno [...] preduzima kritiku praktičnog gledišta u cilju razlikovanja praktično nerazumnog od praktično razumnog i tako načini razliku između onoga što je stvarno važno od onoga što je nevažno ili je važno samo zbog svog suprotstavljanja onome što je stvarno važno, ili predstavlja nerazumnu eksploaraciju onoga što je stvarno važno. Teorija o prirodnom pravu tvrdi da je u stanju da identifikuje uslove i principe praktične zdravorazumnosti, dobrog i pravilnog poretka među ljudima i u individualnom ponašanju. Osim ako neki takav zahtjev nije opravdan, analitička jurisprudencija posebno i (barem veći dio) svih društvenih nauka generalno ne mogu imati kritički opravdane kriterijume za formiranje općih koncepata i moraju da se zadovolje da budu ništa više do manifestacija različitih koncepata osobenih određenim narodima i/ili određenim teoretičarima koji se zanimaju sa tim narodima." (''I Vrednovanje i opis prava; I.5 Teorija o prirodnom pravu'')


*"[Prinicipi prirodnog prava sastoje se iz sljedećeg]: postoji skup (i) osnovnih praktičnih principa koji ukazuju na osnovne oblike ljudskog napredovanja kao dobra koja treba slijediti i ostvarivati koja na jedan ili drugi način i koje koriste svi koji razmatraju šta da rade, koliko god njihovi zaključci bili neispravni; i (ii) skup osnovnih metodoloških zahtjeva praktične razumnosti (koji sami po sebi predstavljaju osnovne oblike ljudskog napredovanja) pomoću kojih se razlikuje ispravno od neispravnog rasuđivanja i koji kada se izvedu pružaju kriterijume za razlikovanje akata koji su (uvijek ili u određenim okolnostima) razumni kada se sve uzme u obzir (a ne u odnosu na određeni cilj) i akata koji su nerazumni kada se sve uzme u obzir, tj. između načina ponašanja koji su ispravni ili moralno pogrešni - omogućavajući tako formulisanje (iii) skupa općih moralnih standarda." (''II Predstave i prigovori; II.1 Prirodno pravo i teorije o prirodnom pravu'')
  

*"[P]rincipi prirodnog prava objašnjavaju obaveznu snagu (u najpunijem smislu "obaveze") pozitivnih zakona, čak i kada se ovi zakoni ne mogu dedukovati iz tih principa. Vođenje računa o ovim principima, u kontekstu ovih objašnjenja o zakonima i pravnim obavezama opravdava da se izvjesni pozitivni zakoni smatraju radikalno defektnim, ''upravo kao zakoni'', jer nisu u skladu s tim principima." (''II Predstave i prigovori; II.1 Prirodno pravo i teorije o prirodnom pravu'')


*"O samom prirodnom pravu, strogo govoreći, ne bi mogla postojati povijest. / Prirodno pravo ne bi moglo nastati, propadati, biti revidirano ili inscenirati "vječni povratak". Ono ne može kao svoju zaslugu imati historijska dostignuća. Ono se ne može smatrati odgovornim za bijedu ljudskog duha ili za svirepost ljudske prakse [...] Svako ko međutim smatra da postoje principi prirodnog prava [...] treba da uvidi značaj održavanja razlike između diskursa o prirodnom pravu i diskursa o dokrtini ili doktrinama prirodnog prava." (''II Predstave i prigovori; II.1 Prirodno pravo i teorije o prirodnom pravu'')   


==VII dio==

*"U svojoj punoj općenitosti, složeni koncpet pravde obuhvata tri elementa, i primjenjiv je na sve situacije gdje se ti elementi nalaze zajedno. Prvi element može se nazvati ''usmjerenost na druge'': pravda se tiče odnosa koje neko ima i poslova sa drugim osobama; ona je "inter-subjektivna" ili interpersonalna. Postoji pitanje pravde i nepravde samo tamo gdje postoji pluralnost osoba i neko praktično pitanje koje se tiče njihove situacije i/ili interakcija ''vis-a-vis'' njih međusobno [...] Drugi element u relevantnom konceptu pravde jeste taj ''dužnosti'', ili šta se duguje (''debitum'') ili slijedi drugima, i shodno tome na šta ta druga osoba ima pravo (s obzirom, ugrubo, na ono što je "njeno" ili u najmanju ruku što joj se "duguje", s pravom) [...] Treći element u relevantnom konceptu pravde može se nazvati ''jednakost''. Ali, čak i više nego u slučaju druga dva elementa, ovo se mora uzeti u analoškom smislu: što će reći, može biti prisutno na sasvim različite načine [...] Da bi se izbjegla nerazumijevanja i prejednostavljenja, stoga, bilo bi bolje misliti o ''proporcionalnosti'', ili čak o ''ekvilibrijumu'' ili ravnoteži."  


*"Moja teorija uključuje principe za ocjenjivanje kako jedna osoba treba da tretira drugu (ili kako jedna osoba ima pravo da je se tretira), ne bitno da li se druge osobe tako tretiraju ili ne; u mom korištenju, princip koji zabranjuje mučenje u ''svim'' slučajevima je princip pravde."


*"[S]am čin presuđivanja je uvijek stvar distributivne pravde. Jer samo predavanje pitanja sudiji stvara vrstu ''zajedničkog'' predmeta, ''lis inter partes'', koji mora biti raspodjeljen između stranaka, tako da je dobitaj jedne stranke gubitak druge. Pristrasni ili neobazrivi sudija krši distributivnu pravdu koristeći irelevantni kriterij (ili neprikladno koristeći relevantni kriterij) u raspodjeli zasluga i donošenju presude i/ili troškova. Ali, konačno, možemo smatrati sudijinu dužnost u onoj mjeri u kojoj je to dužnost primjene relevantnih pravnih pravila; u tom smislu dužnost je ta komutativne pravde: vjerna primjena prava." 


==XII dio==

*"Sve moje analize [[autoritet]]a i dužnosti mogu se sažeti u sljedećoj teoremi: vladari, veoma striktno govoreći, nemaju nikakvo pravo na pokoravanje [...]; ali oni imaju autoritet da daju upute i stvaraju zakojne koji su moralno obavezujući i za koje imaju odgovornost provođenja." (''XII.3. Učinci nepravde na dužnost'')




[[Kategorija:Literatura]]
[[Kategorija:John Finnis]]
{{Wikipedia}}