Difference between revisions 53931 and 55683 on bswikiquote

----

==Citati==
{{ABC}}

==A==

*[[Andrei Marmor]]
**"(1) U svakom društvu koje ima funkcionalni pravni sistem, postoje neke društvene konvencije koje određuju ko se ima smatrati pravnim autoritetom u tom društvu i kako se njegov autoritet ima vršiti. / (2) Pravne norme sastoje se iz direktiva i instrukcija pravnih autoriteta - onih autoriteta koji su identificirani i konstituisani od društvenih konvencija iz (1)." (''[[Filozofija prava (Marmor)|Filozofija prava]]'')

==B==

*[[Berislav Perić]]
**"Pod pravnim sustavom prava razumijevamo skup svih pravnih normi što postoje u nekoj državnoj zajednici. Prema tome, ''sustav ili sistem prava i pozitivno pravo'' jest ista stvar, dva naziva za jedan isti sadržaj. Međutim, nazivom ''sustav prava'' hoće se pozitivnom pravu dati poseban smisao. Naime, želi se pokazati da postojeće i važeće pravo u jednoj državnoj zajednici (pozitivno pravo) nije ''nesređeni'' zbroj pravnih pravila nego da je to ''sređena cjelina'', usklađena, racionalno razvrstana i pregledna." (''[[Država i pravni sustav]]'')
**"Pravni je sustav, prema tome, nalik na dobro organiziranu kartoteku, koja onome kome je to potrebno, omogućuje da željeni podatak dobije što brže i točnije. A s obzirom na činjenicu da je pravnih pravila danomice sve više, tim i potreba za njihovom sređenošću i sistematizacijom postaje sve nužnijom. U davnim vremenima, kad je pravnih pravila bilo malo, kad društveni odnosi nisu bili razvijeni i složeni kao danas, kad država i pravo tek počinju razvijati svoj mehanizam, potreba za sustavom prava nije bila tako jaka. Ali, ''danas'', bez sistematiziranja prava, ne bi se pravo moglo primjenjivati normalno i učinkovito. Time se ni pravni poredak ne bi mogao uspješno ostvariti." (''Ibid.'')
**"Sustavne su jedinice dijelovi (elementi) sustava prava, koji su formirani na osnovi nekih kriterija. Najveća sustavna jedinica je sam sustav pozitivnog prava. A najmanji dio (element) u sustvu prava jest jedna pravna norma, koju se običava nazivati "atom prava", dakle, najsitnijim dijelom strukture prava. / I sada, između cjeline (sustav prava) i najsitnijeg dijela prava (pravne norme), postoje i druge sustavne jedinice: ''pravni institut ili ustanova, grana prava i grupa prava''. Prema tome, pregled čitave strukture pozitivnog prava putem sustavnih jedinica, odnosno od najmanjeg dijela do najveće cjeline, izgledao bi ovako: (1) Pravno pravilo ili norma (najmanji dio); (2) Pravni institut ili ustanova, (3) Pravna grana, (4) Pravna grupa, (5) Pravni sustav (kao najveća cjelina)." (''Ibid.'')
**"Može li se zaključiti [...] da je svaki pravni sustav podvrgnut u isti mah često proturječnom utjecaju tj. ''nacionalnom'', ali i ''internacionalnom''? Mislimo da je to realnost, koja se ne može negirati." (''Ibid.'')

*[[Brian Tamanaha]]
**"[D]ruštveno-pravni pozitivizam drži da pravni sistem postoji kada god postoje pravni zvaničnici (konvencionalno identifikovani kao takvi) koji su uključeni u stvaranje i reproduciranje pravnog sistema kroz zajednička sekundarna pravila, bez obzira na njihovu učinkovitost u generiranju rasprostranjene usklađenosti sa primarnim pravilima. Isto kao što nam pravni pozitivizam dopušta da dovodimo u pitanje da li je pravo moralno, društveno-pravni pozitivizam dopušta nam da dovodimo u pitanje da li pravo zadovoljava bilo kakve funkcije, i, ukoliko da, koje i u kojem omjeru." (''Društveno-pravni pozitivizam i općenita jurisprudencija'')
**"U skladu sa pogledom društveno-pravnog pozitivizma, pravni sistem će postojati kada postoji kompeks "pravnih" subjekata (konvencionalno identifikovanih kao takvih) koji koordiniraju svoja djelovanja da bi činili stvari sa normama. Sama činjenica koordinacije zahtijeva neki sporazum u njihovim društvenim praksama, koji će biti zadovoljen zajedničkom privrženošću sekundarnim pravilima. Ako, na primjer, zakonodavci promulgiraju zakone i sudije se slože oko toga koji zakoni su valjano usvojeni, i preuzmu korake da ih primjene, pravni sistem će postojati. Ovo je istina bez ikakvog obzira prema stajalištima pravnih zvaničnika prema sekundarnim ili primarnim pravilima, bez pomena o tome da li ih oni prihvataju ili ne, ili bez obzira na to da li se primarna pravila općenito poštuju. To je također tačno uprkos tome da li pravo zadovoljava neku funkciju, ili je u potpunosti nefunkcionalno [...] [D]ruštveno-pravni pozitivizam ne negira da pravo i pravni sistemi često uživaju značajan stepen prihvatanja od pravnih zvaničnika; radije, on jednostavno ne ugrađuje postojanje ovog normativnog elementa u koncept prava." (''Ibid.'')

==C==

*[[Christopher Essert]]
**"[P]ravni sistemi su institucije velikih razmjera čija djelovanja, barem ponekad, mogu promijeniti ne-normativne okolnosti svijeta. I ponekad, kada se takve promjene dogode kroz pravo, one uzrokuju promjene u načinu na koji se neki ne-pravni razlozi ili norme ili principi primjenjuju na pravne subjekte. Paradigmatski slučajevi ove klase su oni u kojima pravo rješava koordinacijske probleme čineći jedno rješenje upadljivim. Govoreći Kanađanima da voze na desnoj strani ulice, pravo čini desnu stranu upadljivim rješenjem problema izabira strane ulice na kojoj se treba voziti. Ali nema ništa naročito pravno u ovome. Istinski učinkovita reklamna kampanja bi djelovala na isti način. Ovakvo davanje razloga je derivativno, utoliko što pravo tek potiče (da iskoristim koristan [[David Enoch|Enochov]] pojam) već postojeće razloge koji se primjenjuju na njegove subjekte (i koji su isto tako mogli biti potaknuti drugim ne-pravnim događajima)." (''A Theory of Legal Obligation'')  

==D==

*[[David Lyons]]
**"Pitanje je kakvo držanje zvaničnici nužno moraju imati prema duboko ukorijenjenim, ali očito nezakonitim aspektima njihovog pravnog sistema. Hartova izmijenjena teorija sugeriše odgovor: zvaničnici moraju smatrati takve prakse kao ''konvencionalno'' prihvaćene u sistemu. Sviđalo vam se, ili ne, ''to je način na koji činimo stvari ovdje''. Ono što to znači jeste da zvaničnici istovremeno priznaju ''nelegalnost'' tih praksi. Ta kombinacija držanja čini se nekoherentnom i inherentno nestabilnom. Te posljedice nisu artefakti Hartove teorije. Oni oslikavaju moralne i intelektualne napetosti koje progone bilo kojeg pojedinca koji funkcioniše kao zvaničnik unutar takvog sistema." (''[[Suočavanje sa nepravdom: moralna historija i politička teorija]]'')

==F==

*[[Felix S. Cohen]]
**"Naš pravni sistem je pun nadnaravnih koncepata, odnosno drugim riječima, koncepata koji ne mogu biti definisani u pojmovima iskustva, i iz kojih razne vrste empirijskih odluka tobože teku. Protiv ovih nedokazivih koncepata savremena jurisprudencija postavlja ultimatum. Bilo koja riječ koja ne može platiti u valuti činjenice, mora se proglasiti bankrotiranom, i mi ne trebamo da imamo s njom ikakvog posla." (''Transcendentalna budalaština i funkcionalni pristup'')

==G==

*[[Giorgio Pino]]
**"Pravni sistemi evoluiraju, i njihova strukturalna evolucija nije samo, i nije uvijek, stvar planiranja odozgo-ka-dolje od strane zakonodavaca. Evolucija pravnog sistema je ponekad posljedica sudskih odluka; sudije nisu samo primjenjivaći [normi], već su ponekad, u veoma važnom smislu, dizajneri [normi]." (''‘What’s the Plan?’: On Interpretation and Meta-interpretation in Scott Shapiro’s Legality'')⏎
⏎
==H==

*[[H. L. A. Hart]]
**"Postoje stoga dva minimalna uslova, nužna i dovoljna za egzistenciju pravnog sistema. S jedne strane, pravila ponašanja, koja su valjana prema osnovnom kriterijumu valjanosti sistema, moraju se u većini slučajeva poštovati, a, s druge strane, njegova pravila priznanja, koja određuju kriterijume pravne valjanosti i njegova pravila promjene i presuđivanja moraju na efektivan način prihvatiti državni zvaničnici kao opće standarde javnog ponašanja. Prvi uslov je jedini koji građani ''treba'' da zadovolje: svaki od njih može da poštuje pravila 'sa svoje strane', bez obzira na razloge iz kojih to čini; doduše, u zdravom društvu, u stvari, oni često prihvataju ova pravila kao opće standarde ponašanja i pristaju na obavezu da ih poštuju, ili idu za tim da ovu obavezu pretvore u obavezu, više općeg karaktera, da se poštuje ustav. Drugi uslov moraju zadovoljiti i zvaničnici sistema. Oni ova pravila moraju smatrati općim standardima zvaničnog ponašanja i smatrati da su sopstvena odstupanja od pravila, kao i odstupanja drugih ljudi, samo izuzeci. Takođe je tačno da pored ovih postoje i mnoga primarna pravila koja se odnose na zvaničnike u njihovom privatnom svojstvu, koje samo oni trebaju da poštuju. / Tvrdnja da pravni sistem postoji, iskaz je s Janusovim licem, i tiče se poslušnosti običnih građana i obuhvata prihvatanje sekundarnih pravila od strane državnih zvaničnika, kao kritičkih općih standarda zvaničnog ponašanja." (''[[Koncept prava]]'')
**"Ponekad, međutim, javni sektor može biti odvojen od privatnog, u tom smislu što više nema opšteg poštovanja pravila koje su valjane prema kriterijumu valjanosti koji se respektuje na sudu. Različiti slučajevi koji dovode do ovoga pripadaju patologiji pravnih sistema; oni predstavljaju raspad jedne kompleksne i ustaljene prakse na koju se misli kada iznosimo eksterni činjenični iskaz da pravni sistem postoji [...] U svakom od ovih slučajeva mogu postojati prelazni stepeni u kojima sudovi obavljaju svoj posao, ili na datoj teritoriji ili u izgnanstvu, i kada se još uvijek koriste kriterijumi pravne valjanosti starog, nekada čvrsto etabliranog sistema; međutim, ove odluke nemaju pravno dejstvo na datoj teritoriji. Stepen na kojem je ispravno reći u tim slučajevima da je pravni sistem konačno prestao da postoji nije nešto što se može tačno utvrditi. Jednostavno, ako postoji velika šansa da se sistem restaurira ili ako su nepovoljne okolnosti uspostavljenog sistema samo slučajnost u općem ratu, čiji je ishod neizvjestan, nijedna kategorička tvrdnja da je sistem prestao da postoji se ne može opravdati. Ovo stoga, što je iskaz da pravni sistem postoji dovoljno širok i općeg karaktera da dopušta prekide u kontinuitetu pravnog sistema; njega niti povređuje niti osporava ono što se zbiva u kratkim vremenskim razmacima." (''Ibid.'')
**"Sve dok se ljudi ne bi podijelili po svojim stavovima i dok se 'zakon i red' ne bi narušili pogrešno bi bilo reći da je prvobitni sistem presao da postoji: izraz 'isti pravni sistem' suviše je širok i elastičan da bi bilo realno očekivati da jedinstveni konsenzus državnih zvaničnika po svim prvobitnim kriterijumima pravne valjanosti bude nužan uslov da pravni sistem ostane 'isti'. Sve što bismo mogli da učinimo bilo bi da opišemo ovu situaciju kao što smo učinili i obilježimo kao netipični, nenormalan slučaj koji u sebi nosi opasnost da će se sistem raspasti." (''Ibid.'')

==I==

*[[Ilmar Tammelo]]
**"Temeljna pravila pravnog sistema nikada ne mogu biti izvođenja iz samog sistema; ona su politička činjenica." (''The Antinomy of Parliamentary Sovereignty'')

==J==

*[[John Finnis]]
**"''[P]ravni sistem gledan tek kao skup "valjanih pravila", ne postoji'', jer, gledan tek kao skup pravila, međusobno zavisnih normativnih značenja, ne postoji ''ništa'' što bi mu dalo kontinuitet, trajanje, identitet kroz vrijeme. Kao što je Eric Voegelin ukazao, postojanje u kontinuitetu pravnog sistema ne može biti objašnjeno ukazivanjem jednostavno na sekvence skupova valjanih pravila ništa bolje nego što može kretanje, kao što Zenon otkrio, biti objašnjeno ukazivanjem na sekvence tačaka. / Ipak, ako je temeljni fenomen pravnog iskustva da su sva valjana pravila jednako valjana [...] također je temeljni fenomen takvog iskustva da pravni sistemi zaista postoje i traju. I ako njihovo postojanje ne može biti utemeljeno na bilo kojem "temeljnom" pravilu ili skupu pravila, postoji samo jedan zaključak: kontinuitet i identitet pravnog sistema je funkcija kontinuiteta i identiteta društva u čijem postojanju u vremenu pravni sistem učestvuje [...] Pravna, kao pred-pravna, društvena pravila nemaju nikakav zajednički identitet ili temelj postojanja u vremenu osim tog grupe ljudskih bića koja ih prihvata. U vremenu krize, pravnik je obavezan da prizna da se njegovi sudovi temelje na kritičkoj ocjeni identiteta predmeta kojeg on uobičajeno smatra "umjetnim i anomalnim" i pravno jedva razumljivim - naime, velikim "neinkorporiranim društvom" u kojem živi [...] Zaista je moguće govoriti o pravnom sistemu kako raste, cvjeta, i vene - ali samo ako se smatra nečim bitno važnijim od skupa pravila, koliko god da su temeljito analizirana." (''[[Filozofija prava (Finnis)|Filozofija prava]]'')
**"Historičar će biti sklon da kaže da pravila postoje zbog nastavka spremnosti da ih se prizna kao standarde za djelovanje u sadašnjosti. Ova voljnost je temeljnija od djela volje koji su izvorno stvorila pravilo, u njegovoj određenoj formi, za prihvatanje od strane zvaničnika i građana kao standarda za djelovanje. I u odnosu na veliku masu pravila u sistemu, historičar nalazi da revolucije rijetko utječu na kontinuiranu voljnost. / To nije iznenađujuće. Jer je (etički) razumno oblikovati svoju voljnost za priznavanjem postavljenih pravila kao standarda za svoje djelovanje ukazujući na sažeta pravila ili principe identifikacije, zarad održavanja koherentnosti djelovanja-u-društvu kroz vrijeme. (Jer svačiji život se mora živjeti kao projekat u vremenu). Stoga, često je razumno prihvatiti nova pravila ovlaštenja i sukcesije pravila koja su ponuđena od uspješnih revolucionara koji su sebe učinili gospodarima društva, i stoga odgovornim za zadovoljavanje slučajnosti koje će se zbiti u budućnosti. I u isti mah razumno je prikloniti se "općem principu" ([zakon koji je jednom valjano usvojen, u skladu sa kriterijima valjanosti ''tada na snazi'', ostaje valjan dok ''ili'' ne istekne u skladu sa svojim uslovima ili uslovima impliciranim u njegovom stvaranju, ''ili'' je ukinut u skladu sa uslovima ukidanja na snazi ''u vremenu njegovog ukidanja'']) kao da nudi razlog, na koji ne utječe [[revolucija]], za valjanost ostatka glavnine pravnog sistema. U oba slučaja ova "razumnost" je razumnost pravde i ''philia politike'' [komunalno ili građansko prijateljstvo], koja zahtijeva pravnu koherentnost i kontinuitet i poštovanje stečenih prava. / Naravno, pravda ima i druge zahtjeve. Stoga ponekad karakter revoucije je takav da priklonjenost revolucionarnom poretku društva nije razumno. Građanin, sudija, i pravnik moraju, u takvim slučajevima, reći da pravni sistem nije više onaj kojeg su priznavali prethodno  (osim u nekom sekundarnom smislu "istog pravnog sistema"). Ali samo su u tim ekstremnim slučajevima elementi diskontinuiteta značajniji za analizu (moralnu, pravnu, jurisprudencijsku) neko principi kontinuiteta." (''Ibid.'')

*[[John Gardner]]
**"Može postojati pravni sistem bez zakonodavca i bez policijske sile i bez pravnih profesionalaca - što će reći čisto običajni pravni sistem - ali uopće ne postoji pravni sistem dok ne postoje sudovi, tj. presuđujuće institucije zadužene sa upravljanjem sistemom pravila sa kojima su oni sami vezani." (''Virtue of Justice'')
**"Slijedi da pravo EU ne treba posjedovati svoj državni aparat, svoje sitne zvaničnike, svoju policiju ili sudske izvršitelje ili zvaničnike trgovačkih standarda, da bi ispunilo Hartove uslove za kvalifikaciju kao pravni sistem. EU ima svoju sopstvenu elitu zvaničnika koji primjenjuju pravo u Evropskom sudu pravde u Luksemburgu, i oni imaju sopstveno običajno pravilo ''in foro'' kojim se priznaju kao zvaničnici pravnog sistema EU. Njihov rad u tom kapacitetu je učinkovit za čitavu paletu ne-zvaničnih evropskih populacija prije svega zahvaljujući mašineriji domaćeg pravnog sistema njegovih država članica, koje sve stavljaju sopstvenu učinkovitost na svakodnevno raspolaganje EU. U svakoj državi članici EU, najmanje dva pravna sistema su istovremeno na snazi, prvi koji je najvećim dijelom učinkovit kroz svoje sopstvene mehanizme, drugi najvećim dijelom učinkovit kroz mehanizme prvog [...] Pravo EU je primjer nacionalnog ["municipal" - op.a.] prava u Hartovom smislu, i zaista veoma dobar primjer za njegove potrebe. U jednom naletu on potvrđuje, ako to čini i jedan pravni sistem, sljedeće teze koje je Hart podržavao: da nacionalno pravo ne mora biti pravni sistem države; i ne mora imati svoj aparat izvršavanja ili "centraliziranih sankcija"; ne mora postojati nikakva teritorija u kojoj je, ili stanovništvo nad kojim je, jedini pravni sistem na snazi; i možda najvažnije, da ne moraju postojati nikakva običajna pravila ''in pays'' ["običaji stanovništva kao pravnih subjekata" - op.a.] , već samo običajna pravila ''in foro'' ["običaji zvaničnika kao pravnih subjekata" - op.a.], da bi se kvalifikovalo kao pravni sistem. Sociolozi prava mogli bi se čuditi mogućnosti takvog društveno odvojenog prava. Romantičari bi mogli mahati glavom na samu pomisao toga [...] Ali to je žito na Hartov mlin. To potvrđuje njegovu poentu da mnoga svojstva koja su se često smatrala dijelom prirode prava uopće to nisu, iako su to rasprostranjena svojstva prava. Ako je Hartovo objašnjenje prirode prava bilo u nekom smislu previše inkluzivno, predmetom pogrešnih pozitivnih prepoznavanja, sada možemo vidjeti jedan mogući razlog zašto. On je pokušao ispraviti pogrešna negativna prepoznavanja, koja mapiraju pravne sisteme previše blizu državama, ili drugim riječima (nezavisno identifikovanim) društvima." (''[[Pravo kao skok u vjeru]]'')      
**"Ono što zasigurno ne slijedi, međutim, jeste da neko ne može biti korisnik prava prije nego što ima koncept prava. Pravni sistemi su sistemi pravila sa zvaničnicima koji upravljaju pravilima na određene načine koristeći ih na određene načine. Da bi bili takvi zvaničnici, oni bi možda morali znati da koriste pravila, ali oni ne moraju znati da to čine kao zvaničnici pravnog sistema. Oni ne moraju čak znati, čini mi se, uopće šta je pravni sistem. Moguće je imati pravo bez da se ima koncept prava, i da se ima koncept prava bez posjedovanja prava." (''Ibid.'')
**"[H]art je pokazao kako je moguće da pravne norme nemaju nikakvu "suštinu", ništa što ih čini naročito pravnim, osim što su norme koje pripadaju jednom ili drugom pravnom sistemu. I Hart je tvrdio, mislim uspješno, da to nije samo moguće već je i istinito. Mora se početi sa pitanjem koju zajedničku osobinu ili skup osobina imaju svi pravni sistemi što ih razlikuje od ne-pravnih sistema. Samo naoružani takvim podatkom mogu se identifikovati pravne norme (uključujući zakone) kao pravne norme. Razlikuju se zakoni i druge pravne norme kao norme koje pripadaju pravnim sistemima. ''Pace'' Kelsen, ne razlikuju se pravni sistemi kao sistemi sačinjeni od zakona i drugih pravnih normi [...] Ne može se početi sa razlikovanjem zakona, pa onda naknadno izvršiti razlikovanje pravnih sistema kao sistema koji sadrže zakone. Mora se početi sa razlikovanjem pravnih sistema da bi se razlikovali zakoni [...] [D]ok bašta sa kipovima, za razliku od kipova u njoj, ne pripada žanru kipova, i dok knjiga poezije, za razliku od pjesama u njoj, ne pripada žanru poezije, i zakoni i pravni sistemi pripadaju žanru prava." (''Ibid.'')

*[[Joseph Raz]]
**"Pravni sistem je pravo zajednice ako, i samo ako, ga subjekti normi zakona općenito poštuju, a zvaničnici postavljeni zakonima sistema ih prihvataju i slijede. Isti test je primjenjiv na druge institucionalizovane normativne sisteme [...] [Postoje] tri glavne odlike pravnih i sličnih normativnih sistema. Prvo, oni imaju kriterij oko toga šta se treba izvršavati što zavisi u dijelu od djelovanja institucija za stvaranje i primjenu normi. Drugo, test o pripadnosti takvim sistemima zavisi od posjedovanja određenih internih odnosa sa normama koje uspostavljaju relevantne institucije. Treće, sistematska validnost takvih sistema zavisi od njihovog izvršavanja." (''[[Praktični razlozi i norme]]'')
**[I]dentitet pravnog sistema tokom vremena zavisi od kontinuiteta političkog sistema čiji dio je pravo, ali [knjiga] nastoji dati autonomnu definiciju granica trenutačnog pravnog sistema. Iako je tačno da autonomni kriteriji vode daleko u identifikaciji granica trenutačnog pravnog sistema, oni u konačnici ostavljaju određene margine sumnje. Trenutačni pravni sistem sastoji se samo od pravila koje određeni sistem sudova je obavezan da primjeni u skladu sa njihovim običajima i praksom. Ovo ostavlja pojam sistema sudova neobjašnjenim. Sudovi mogu biti posmatrani na način da pripadaju istom sistemu ako je njihova praksa da priznaju pravila na temelju istih kriterija validnosti (odnosno, ako prakticiraju isto pravilo priznanja). Ovaj test ostavlja široko otvorene granice. Moguće je reći da ne postoji ništa loše u tome i da je pojam "pravni sistem" jednostavno maglovit i neprecizam duž ove granice. S druge strane, i ovdje je možda razumno pribjeći karakteru političkog sistema kojeg je pravni sistem dio i izvršiti razlikovanje onih sudova koji su organi tog političkog sistema i onih koji to nisu. To će generirati precizniju definiciju trenutačnog pravnog sistema, ali njegova osnovna prednost je u naglašavanju činjenice da je pravo element u političkoj organizaciji društva. Ono može i treba biti tretirano kao autonomni sistem za mnoge svrhe, ali u konačnici njegove granice zavise od prirode i granica većeg političkog sistema čiji je dio." (''[[Koncept pravnog sistema: uvod u teoriju pravnog sistema]]'')
**"Pravni sistem može biti zamišljen kao sistem razloga za djelovanje. Pitanje njegovog identiteta je pitanje koji razlozi su pravni razlozi ili ako to istaknemo preciznije: koji razlozi su pravni razlozi jednog i istog pravnog sistema [...] [Postoje] dvije odlike koje su neophodne za činjenje razloga pravnim: (1) to su razlozi primjenjeni i prepoznati od sistema sudova. (2) Ti sudovi su ih dužni primjenjivati u skladu sa njihovim vlastitim praksama i običajima. Ove odlike objašnjavaju institucionalni karakter prava: pravo je sistem razloga priznatih i provođenih od autoritativnih pravno-primjenjujućih institucija." (''Ibid.'')
**"Identitet sistema pronalazi se u kriteriju ili skupu kriterija koji određuju koji zakoni su dio sistema, a koji nisu [...] Problem identiteta pravnog sistema je traganje za kriterijem ili skupom kriterija koji pružaju metod za određivanje da li bilo koji skup normativnih izjava jeste, ako je istinit, cjelokupan opis pravnog sistema." (''[[Autoritet prava]]'')
**"Trenutačni pravni sistem je pravni sistem u određenom trenutku vremena. Problem opsega je potraga za kriterijem identiteta trenutačnog pravnog sistema, dok je problem kontinuiteta potraga za kriterijem koji nude metod za određivanje da li su dva trenutačna pravna sistema dio jednog, neprekidnog, pravnog sistema." (''Ibid.'')
**"[P]riznanje od organa koji primjenjuju pravo je nužni uslov za postojanje prava. To čini institucionalizovanu prirodu prava neophodnim dijelom kriterija identiteta: pravo je dio sistema samo ako je priznato od pravnih institucija. Naglasak je, međutim, na institucijama koje primjenjuju pravo, a ne na onim koje ga stvaraju [...] Prvo, iako su institucije za stvaranje prava od najvećeg značaja u savremenim društvima, gdje je pravo shvaćeno kao posljedica promišljene ljudske odluke o tome kakvo društvo treba da bude, one su igrale malu ulogu ili nisu ni postojale u primitivnim društvima, gdje su zakoni shvatani kao nepromjenljivi ili su bili mijenjani uglavnom kroz sporo evoluirajuće običaje. Institucije za primjenu prava su, u drugu ruku, stalna odlika prava u svakom tipu društva i njihovo postojanje treba se smatrati određujućom karakteristikom prava. / Drugo, budući da većina pravnih sistema priznaje različite izvore prava, jedini način da se odredi koje su pravno-stvaralačke institucije i procedure određenog pravnog sistema jeste određivanje koji su izvori prava priznati od sudova. Prema tome, samo sudovi pravnog sistema mogu ponuditi indicije o njegovim kriterijima identiteta. / Treće, bitna je odluka pravnih sistema da su oni institucionalni, normativni sistemi. Stoga je razumno da se smatra da se pravo sastoji od onih normi, pravila i principa koji su predstavljeni pojedincima i institucijama kao vodiči za njihovo ponašanje od strane tijela pravnih institucija u cjelini. Kada djelovanja pravno-stvaralačkih i pravno-primjenjujućih institucija dođu u sukob, djelovanja pravno-primjenjujućih institucija su ona koja utječu na obzire subjekata prava; oni su konačni autoritet za određivanje šta je pravo." (''Ibid.'')
**"Učinkovitost je [...] relevantna samo utoliko što utječe na prakse pravno-primjenjujućih institucija. Ako, na primjer, sudovi stalno odbijaju da djeluju po osnovu zakona, taj zakon nije dio pravnog sistema po kojem sudovi rade, uprkos činjenici što je na zakonit način usvojen i nikada nije ukinut. Ako sudovi konstantno tumače zakon na način koji je suprotan njegovom izvornom značenju, njihovo tumačenje njega, a ne njegovo izvorno značnje, postaje pravo. Prema ovom pristupu, onda, postojanje prava je logički u vezi sa praksom pravno-primjenjujućih organa. Uslov članstva zakona u pravnom sistemu je, međutim, protučinjeničan: ukoliko im se prezentuje određeni slučaj sudovi će djelovati po zakonu. To može biti tačno čak i ako im se nikada - ili rijetko - prezentuje odgovarajući slučaj. Gonjenje u krivičnim slučajevima može se činiti rijetko, i građanske parnice mogu uvijek imati vansudsko poravnanje na način koji je suprotan pravu. Prema tome, pravo može biti valjano čak i ukoliko je većim dijelom neučinkovito." (''Ibid.'')

*[[John Rawls]]
**"Pravni sistem je prinudni poredak javnih pravila oslovljenih na racionalne osobe sa ciljem da uredi njihovo ponašanje i obezbjedi okvir za društvenu saradnju. Kada su ova pravila pravedna ona ustanovljavaju osnov za legitimna očekivanja. Ona konstituišu osnove u odnosu na koje osobe mogu da se oslone jedna na drugu i da ispravno prigovore kada se njihova očekivanja ne ispune. Ako su osnove ovih zahtjeva nesigurne, nesigurne su i granice sloboda ljudi. Naravno, druga pravila dijele mnoge od ovih odluka. Pravila igara i pravila privatnih udruženja su na isti način naslovljena na racionalne osobe kako bi se dao oblik njihovim djelatnostima. Pod uslovom da su ova pravila nepristrasna ili pravedna, onda ljudi kada jednom stupe u ta udruženja i prihvate dobiti koje iz njih proističu, obaveze koje time nastaju konstituišu osnov legitimnih očekivanja. Ono što razlikuje pravni sistem jeste njegov obuhvatan domen i njegove moći uređivanja u odnosu na druga udruženja [...] Štaviše, pravni poredak ima konačni autoritet na određenoj prikladno definisanoj teritoriji. On je također obilježen širokim domašajem djelatnosti koje uređuje i temeljnom prirodom interesa za čije je obezbjeđenje oblikovan. Ove osobine prosto odslikavaju činjenicu da pravo definiše osnovnu strukturu unutar koje se odvija vršenje svih drugih djelatnosti." (''[[Teorija pravde]]'')
**"Ako su odstupanja od pravde kao pravilnosti suviše izopačena, može se javiti pitanje: da li sistem prava postoji nasuprot zbirci posebnih naredbi planiranih da unaprijede interese diktatora ili ideal benevolentnog despota. Često nema jasnog odgovora na ovo pitanje [...] [P]od uslovom da su druge stvari jednake, jedan pravni poredak pravednije se primjenjuje od drugog ako on savršenije izvršava propise vladavine prava. On će pružiti sigurniji osnov za slobodu i djelotvornija sredstva za organizovanje kooperativnih shema. Ipak, pošto ovi propisi garantuju samo nepristrasnu i pravilnu primjenu pravila, šta god ona bila, ona su u skladu sa nepravdom." (''Ibid.'')

*[[Julie Dickson]]
**"[U]loga koju igra koncept pravnog sistema u demarkaciji onoga što neki vide kao relevantno "mi" ili "naše" pravo, i u delineaciji postojanja i posebnih karakteristika pravne i političke jedinice u odnosu na koju mi možemo držati i izražavati spektar praktičnih (kao što uslovi, ako ih ima, pod kojima mi treba da poštujemo pravo) i afektivnih (kao što su ponos u, identifikacija sa, ili zaista otuđenje od, prava) stanovišta daje ovom konceptu značaj koji ide puno dalje od pukog esoteričkog alata kojeg koriste pravni filozofi da unaprijede svoje istraživačke projekte. Koncept pravnog sistema je značajan, i ne može tako lako biti odbačen od revizionističkih objašnjenja pravnog fenomena kao što bi neki savremeni pravni filozofi željeli da vjerujemo. On je važan jednostavno zato što građani i pravni zvaničnici zaista pokušavaju učiniti smislenim naš društveni i politički svijet u smislu jedinica ili tijela prava, njihovih posebnih karakteristika, tih vrijednosti kojima streme, ne bitno da li se identificiramo sa ili osjećamo otuđenim od njih, i njihovim odnosom sa drugim tijelima prava. Pravni filozofi nisu slobodni u potcjenjivanju ili zanemarivanju tih aspekata prava: učiniti to značilo bi neuspjeti razumjeti vitalne aspekte uloge koju pravo igra u našim društvima i u našim životima." (''Towards a Theory of European Union Legal Systems'')
**"Pravni sistemi ne mogu biti istraživani u izolaciji od političkih i društvenih organizacija čiji su dio. Pravni sistem nije neki samo-dostatni slobodno-plutajući normativni entitet: on je pravni sistem ''nečega'', i ključni dio njegovog identiteta leži u karakteru toga nečega, i odnosa pravnog sistema prema njemu. S obzirom na to, da bi razumjeli identitet pravnih sistema, i drugih aspekata njihovog karaktera, mi moramo gledati prema političkim entitetima ili jedinicama društvene vladavine čiji su oni pravni sistem." (''Ibid.'')
**"Moj prijedlog ovdje jeste taj da razlikovanje istinski posebnih pravnih sistema od normativnih pod-sistema, poput Okružnog vijeća Cherwell i njegovih podzakonskih akata, zahtijeva da predmetni sistem mora isticati autoritet za određenje postojanja, snage, i učinka svojih normi, i mora isticati autoritet za određenjem odnosa između svojih sopstvenih normi i normi drugih pravnih sistema. Ako i jedna od ovih stvari nije određena od samog sistema, već od nekog drugog normativnog sistema, onda ne treba biti smatran posebnim pravnim sistemom, već radije normativnim pod-sistemom koji djeluje pod okriljem pravnog sistema [...] Da bi bio pravni sistem, onda, predlažem da nešto mora isticati tvrdnju normativnog samo-određenja. Ta tvrdnja, međutim, može imati različite oblike, uključujući i davanje dopuštenja drugom normativnom sistemu da djeluje unutar normativnog područja sistema koje daje dopuštenje, i čak dajući dopuštenje da norme tog drugog sistema prevažu pod određenim uslovima nad pravnim normama sistema koji daje dopuštenje. Dokle god dopuštenja tako data ostaju unutar normativnog određenja sistema koji ih je dao, koji stoga još "drži karte u svojim rukama" s obzirom na odnose između sebe i drugih normativnih sistema, to ostaje tvrdnja normativnog samo-određenja, i sistem koji ga tvrdi ostaje poseban pravni sistem." (''Ibid.'')

==L==

*[[Lon L. Fuller]]
**"[D]a, naravno, i pravna pravila i pravni sistem mogu i egzistiraju napola. Ovo stanje proishodi: kada je svrsishodni trud koji je nužan da ih dovede u puno postojanje bio tako reći samo napola uspješan." (''[[Moralnost prava]]'')

==M==

*[[Mark Greenberg]]
**"Često naša moralna situacija je gora nego što bi mogla biti u određenom smislu - naime, da bi bilo bolje ako bi moralne obaveze (i ovlaštenja, i tako dalje) bile drugačije od toga kakve su zaista. Na primjer, uzmimo u obzir situaciju u kojoj je zajednica suočena sa problemom, i postoje mnogi načini rješavanja problema. Zbog mnogobrojnih razloga - na primjer, jer napori jedne osobe prema bilo kojem od rješenja neće napraviti razliku bez učešća mnogih drugih - nije slučaj da svako ima specifičnu obavezu da učestvuje u određenom rješenju. Ali bilo bi bolje ukoliko bi svako imao takvu obavezu. Pravni sistem može promijeniti moralnu situaciju na bolje mijenjajući okolnosti tako da svako ima obavezu da učestvuje u određenom rješenju [...] [M]oje gledište je da je dio prirode prava da pravni sistem treba mijenjati naše moralne obaveze s ciljem unaprijeđenja naše moralne situacije - ne, naravno, da pravni sistemi uvijek unaprijeđuju našu moralnu situaciju, ali da su manjkavi kao pravni sistemi u opsegu u kojem to ne čine [...] Sa značajnim kvalifikacijama, posljedične moralne obaveze jesu pravne obaveze. Ako pravni sistem, po svojoj prirodi, treba da mijenja naše moralne obaveze, nije iznenađujuće da centralnu odliku prava - njegov sadržaj - tvore moralne obaveze koje pravni sistem stvara. Štaviše, gledište da pravni sistem treba, ne tek da mijenja moralne obaveze, već da to čini na način koji ''poboljšava'' moralnu situaciju [...] igrat će važnu ulogu u određivanju koje moralne obaveze koje rezultiraju iz djelovanja pravnih institucija su pravne obaveze." (''The Moral Impact Theory of Law'')

*[[Matthew Kramer]]
**"[P]ravni sistem mora preći određeni prag regularnosti u svom djelovanju ako će uopće postojati kao pravni sistem. Iznad tog praga, sistem će biti funkcionalan i učinkovit u većoj ili manjoj mjeri. Ispod tog praga, međutim, neće postojati - to jeste, neće postojati kao pravni sistem - radije nego što će biti neučinkovit. [[Lon L. Fuller]] je bio u pravu kada je insistirao na tome." (''[[Gdje se pravo i moralnost susreću]]'')
**"[N]eslaganje među zvaničnicima je u potpunosti kompatibilno sa regularnošću pravnog režima, dokle god se tačke prepirke među njima tiču manje bitnih slojeva njihovog pravila priznanja. Ako se zvaničnici konvergiraju oko temeljnih slojeva kriterija za određivanje prava, mogu se neslagati međusobno o ostalim slojevima iako još uvijek upravljaju oblikom vladavime koji je obdaren sa regularnošću i stabilnošću punokrvnog pravnog sistema. U jednu ruku, uporna neslaganja o temeljnim kriterijima u pravilu priznanja vodila bi građanskom ratu ili revoluciji ili vladavinskom haosu koji bi poremetio vladavinu prava. U drugu ruku, manjak jednoglasnosti o nekim manje bitnim kriterijima u pravilu priznanja je u potpunosti konzistentan sa regularizovanim funkcionisanjem pravnog sistema kao takvog. S obzriom na to, mi nemamo razloga da vjerujemo da će uvijek ili tipično biti jednoglanosti o tim manje bitnim kriterijima. Vjerovatnije je da će se zvaničnici u bilo kojem pojedinačnom sistemu razilaziti međusobno u njihovim razumijevanjima detalja njihovog pravila priznanja. To mogu činiti dokle dolaze do konvergentnih određenja u najvećem broju okolnosti u kojima se pravo njihovog sistema primjenjuje [...] Možemo ispravno držati da postoji jedinstveno pravilo priznanja u ovom ili onom pravnom sistemu iako njegovi zvaničnici nisu privrženi svim istim skupovima kriterija, isto kao što se može tačno tvrditi da ljudi u istoj zajednici govore isti jezik iako se svi ne priklanjaju u potpunosti istom skupu semantičkih i sintaktičkih kriterija. Iscrna uniformnost nije preuslov jedinstva koji je zaštitni znak pravnog sistema." (''Ibid.'')

==N==

*[[Nikola Visković]]
**"Ukupnost pravnih normi općenito ili u jednom društvu naziva se pravni poredak, pravni sustav (sistem) ili najkraće pravo." (''[[Država i pravo]]'')
**"Pravo (ili pravni poredak) se definira [...] kao ukupnost prednormativnih pravnih odnosa koji se opravdavaju i proiciraju političko-pravnim ideologijama i prinudno uređuju sistemom pravnih normi na način da se u njima ostvaruju osnovni interesi vladajućih društvenih slojeva." (''[[Pojam prava: prilog integralnoj teoriji prava]]'')

*[[Neil MacCormick]]
**"Među implikacijama naše koncepcije da je pravo institucionalni normativni poredak, su sljedeće: u jednu ruku, postojanje institucija sa ovlaštenjima stvaranja prava ili presuđivanja ili provođenja prava zavisi od normi nadležnosti koje se same imaju smatrati elementima sistema; u drugu ruku, funkcija tih istih institucija jeste da zakonodavno odrede, ili da presude o tome i protumače, ili da podrže, same norme koje konstituišu sistem. U tom smislu, zakoni tvore institucije, a ipak u isto vrijeme institucije stvaraju zakone. Pravni sistemi u njihovoj savremenoj razvijenoj formi ističu naizgled paradoksalni karakter samo-referentnosti. Ipak to nije previše paradoksalno, jer je njihovo institucionalno postojanje tek "u dijelu" zavisno od njihovih sopstvenih normi; također je zavisno od barem nekog nivoa učinkovitosti, a to zahtijeva neku kombinaciju sljedeće dvije stvari: legitimnost u očima onih koje te putativne norme sistema regulišu; i moć ili utjecaj nad ponašanjem ljudskih bića prema kojima su norme usmjerene. Izvori i forme legitimnosti, moći i utjecaja su, naravno, karakteristično različite s obzirom na različite forme pravnih poredaka. U slučaju države, sa svojom pretenzijom u fizičkoj prisili, politička i vojna moć važne su u osiguranju državnih institucija i pokoravanju normama koje konstituišu ili su konstituisane tim institucijama." (''The Maastricht Urteil: Sovereignty Now'')

==O==

*[[Oleg Mandić]]
**"Pravni sistem u nekoj državi može se definirati kao skup svih pravnih propise (sic) u kreposti, koji reguliraju razne aspekte njezinoga društvenog života i koji su - kao njegovi dijelovi - povezani u jednoj jedinstvenoj i logičkoj cjelini i raspoređeni prema vrstama društvenih odnosa što ih oni normiraju, slijedeći ista osnovna načela državnog uređenja. U organizacionom sklopu svake države pravo predstavlja cjelinu onih propisa o ponašanju, što ih u obliku pravnih propisa donose državni organi. Ta se cjelina ne sastoji od kaotičnoga skupa tih propisa, koja bi se nasumce (sic) izdavala od slučaja do slučaja. Nasuprot tome u svakom državnopravnom uređenju postoje određena načela koja odgovaraju onim ciljevima strategijskog karaktera, ostvarenju kojih teže državni organi." (''[[Sistem i interpretacija prava]]'')
**"U konkretnom slučaju odnosa države i njezina stanovništva unutrašnje suprotnosti države nastoje se razriješiti pomoću pravnih propisa. Svi oni propisi koji važe u nekom historijskom času čine zajedno pravni sistem dotične države." (''Ibid.'')

==R==

*[[Robert Samek]]
**"Normativni sistem je hijerarhijski sistem bezličnih propisa, u kome je donošenje nižih normi naređeno ili dopušteno višim (normama). Norme takvog sistema nisu tvorevine stvarnih akata volje normativnog autoriteta, već su postulirane atomske jedinice sistema koje su isto tako vještačke kao i sam sistem." (''[[Pravna tačka gledišta]]'')

==S==

*[[Scott J. Shapiro]]
**"U skladu sa onim što ću ja nazvati "Planska teorija prava", ''pravni sistemi su institucije društvenog planiranja i njihov temeljni cilj jeste da kompenziraju nedostatke alternativnih formi planiranja u okolnostima legalnosti.''" (''[[Legalnost]]'')
**"[D]va zakona su dio istog pravnog sistema samo u slučaju da su stvoreni i primjenjeni od zvaničnika iste pravne organizacije [...] [O]ni su proizvod aktivnosti ''jedne grupe'' koja dijeli plan i koja djeluje zajedno u planiranju za zajednicu." (''Ibid.'') 
**"Hajmo razlučiti između dva idealna tipa pravnih sistema. U "autoritativnom" sistemu, razlog zašto glavnina pravnih zvaničnika prihvata, ili govori da prihvata, pravila sistema jeste to što su ta pravila stvorena od onih koji su imali superiorni moralni autoritet ili rasuđivanje. Autoritativno porijeklo ovih pravila, drugim riječima, uzima se od najveće moralne važnosti. U "oportunističkom" sistemu, suprotno, porijeklo većine ovih pravila smatra se moralno beznačajnim. Zvaničnici u ovim režimima prihvataju ih jer priznaju, ili govore da priznaju, da su ova pravila moralno dobra i stoga unaprijeđuju temeljni cilj prava [...] Ekonomiju povjerenja u [autoritativnom] sistemu, prema tome, čine stanovišta povjerenja ili nepovjerenja koje dijele planeri sistema [...] [U oportunističkom sistemu], ekonomija povjerenja bila bi stanovišta povjerenja koje dijeli glavnina trenutnih učesnika sistema, prije nego stanovišta planera koji su ih izvorno stvorili [...] Empirijsko je pitanje, naravno, da li određeni pravni sistem više sliči autoritativnom sistemu ili oportunističkom sistemu." (''Ibid.'')

*[[Sylvie Delacroix]]
**"Interakcija pojedinaca unutar društva dovesti će do različitih vrsta žudnje. Pored onih očito fizičke prirode, postojat će također žudnje koje se odnose na sliku-o-sebi pojedinca (žudnje za dobrim ugledom, na primjer) i žudnje u vezi sa mogućnošću ispunjenja sopstvenih projekata bez ikakvih mješanja, kao i mogućnošću osiguranja plodova tih projekata. Te žudnje, jednom kada su koordinirane, dovesti će do nastanka formalnih i neformalnih pravila. Nema ništa tipično pravno u ovom scenariju. Ono što se čini da karakteriše pravni sistem kao posebnu vrstu normativnog poretka jeste određena vrsta sofisticiranosti, kao skupa pravila organiziranih oko nekog meta-pravila ili 'prâvila o pravilima'. Ova formalna karakterizacija, međutim, ni ne počinje da objašnjava razloge zašto mi pribjegavamo pravu kao posebnoj formi društvene organizacije." (''[[Pravne norme i normativnost: esej o genealogiji]]'')

== Također pogledajte ==

*[[Pravo]]
*[[Zakon]]
*[[Pravda]]

[[Kategorija:Tema]]
{{Wikipedia}}