Revision 46040 of "Koncept prava" on bswikiquote

{{Infokutija knjiga|
|naziv                       =Koncept prava
|autor                       =[[H. L. A. Hart]]
|slika                       =
|tekst uz sliku              =
|originalni naziv            =''The Concept of Law''
|datum prvog izdavanja       =1961.
}}

==I. Trajna pitanja==

*"Mali je broj pitanja o ljudskom društvu koja su ozbiljni mislioci postavljali i na njih odgovarali s takvom upornošću, na tako različite, čudne, pa čak i paradoksalne načine kao što je pitanje: 'Šta je [[pravo]]?' [...] [S]tanje u ovoj nauci koje se ne može porediti s ostalim naukama, koje su izučavane na sistematski način kao posebne akademske discipline." (''I. Zamršenosti pravne teorije'')


*"Ako je stvar općeg znanja, kako je moguće da se pitanje: 'Šta je pravo?' toliko održalo i da su na njega dati toliki različiti i čudnovati odgovori? Da li je to zbog toga što, pored sasvim jasnih svakodnevnih slučajeva u kojima su utemeljeni pravni sistemi savremenih država, a nikome ne pada napamet da sumnja da su u pitanju pravni sistemi, takođe postoje i nejasni slučajevi, i što kada govorimo o njihovom 'pravnom svojstvu' oklijevaju ne samo prosječno obrazovani ljudi, već i pravnici? Slučajevi ove vrste su prvenstveno primitivno i međunarodno pravo [...]" (''I. Zamršenosti pravne teorije'')


*"[J]asno [je], prije svega, da oni koji su u najvećoj mjeri zaokupljeni pitanjem 'Šta je pravo?' nisu smetnuli sa uma ove poznate činjenice, niti im je za njih potreban podsjetnik kakav je ponuđen. Duboki smisao koji je održao ovo pitanje nije nepoznavanje problema ili zaboravnost ili nesposobnost da se prepozna jedna pojava na koju se, u većini slučajeva, odnosi riječ 'pravo'." (''I. Zamršenosti pravne teorije'') 


*"[U] govoru o prirodi prava uočavamo glavne probleme koji se stalno ponavljaju i koji predstavljaju stalno izvorište spora i protivdokaza o prirodi prava, što je i uslovilo pojavu predimenzioniranih i paradoksalnih stavova, o kojima smo već govorili. Špekulacija o prirodi prava ima dugu i slojevitu povijest; ipak, kada se osvrnemo na tok ove misli, očevidno je da se ona usredsredila, gotovo neprestano, na nekoliko bitnih problema." (''1. Zamršenosti pravne teorije'') 


*"Na koji se, onda način pravo i pravna obaveza razlikuju od naredbi pod prijetnjom, i gdje je ta veza među njima? [...] Kretanje na liniji između ekstrema, kako je i došlo do nastanka pravne teorije, navelo je teoretičare na pogrešan zaključak da su pravo i moral tijesno povezani samo zbog toga što dijele zajednički rječnik koji se odnosi na određena prava i dužnosti, kao i dotle da ustanu protiv tog istog rječnika koliko na pretjeran, toliko i na paradoksalan način [...] ''Šta'' su to pravila? Šta znači kada kažemo da pravilo ''postoji''? Da li se sudovi drže pravila zaista ili se to samo doima? [...] Gdje je onda bitna razlika između čisto uobičajenog ponašanja u društvenoj grupi i pravila koje često označavamo terminima 'morati', 'trebalo bi', 'trebati'? [...] Očigledno je da predvidljivost kazne jeste bitan aspekt pravnog pravila; međutim, ovaj nije moguće prihvatiti kao iscrpno objašnjenje značenja da društveno pravilo postoji i ne kazuje nam šta se misli riječima 'morati' ili 'trebati' koje su u pravilo unijete kao njen sastavni dio." (''2. Tri vječna pitanja'')  


*"Kao što čovjek koji poznaje jedan grad zna da dođe iz jednog njegovog dijela u drugi, ali nije u stanju da to drugome objasni, tako je i onima koji traže defeniciju pojma potreban vodič koji na jasan način razgraničava odnose za koje nejasno osjećaju da postoje između prava, koje poznaju, i drugih vrsta pojava." (''3. Definicija'') 


*"Kada govorimo o pravu, upravo ovakva definicija je neupotrebljiva, jer ovdje nemamo jasnu, dobro poznatu opću kategoriju čiji je član pravo. Najočiglednija vrsta pojmova koju bismo na ovaj način mogli da upotrijebimo pri definisanju prava jeste opća grupa ''pravila ponašanja''; pojam pravila, pak, kao što smo vidjeli, složen je kao i pojam samog prava, tako da definicije prava koje polaze od identifikovanja zakona kao jedne vrste pravila nimalo ne upotpunjuju naše razumijevanje prava." (''3. Definicija'') 


*"Ono što se htjelo nije bila želja da se prvenstveno pruži definicija prava, koja bi kao referenca poslužila korektnoj upotrebi termina u smislu testa, već da se poboljša pravna teorija nuđenjem istančanije analize unutrašnjem pravnom sistemu svojevrsne strukture i boljeg razumijevanja sličnosti i razlike između prava, prinude i morala, kao vrsta društvenih pojava." (''3. Definicija'')

==II. Pravo, zapovijesti i naredbe==

*"U ovoj jednostavnoj skici, koju ćemo kasnije morati kritički da preispitamo, moramo predvidjeti, gdje god postoji pravni sistem, postojanje nekih lica ili grupe lica koji izdaju opće naredbe pod prijetnjom kojih se većina lica pridržava, a većina ljudi mora vjerovati da će se ove prijetnje, u slučaju neposlušnosti, realizovati. Ovo lice ili grupa lica moraju biti po sebi suvereni i u odnosu na druga lica nezavisni. Ako, polazeći od [[John Austin|Austina]], ovo lice ili grupu lica koje smatramo suverenim i nezavisnim nazovemo suverenom, onda će zakoni bilo koje zemlje predstavljati opće naredbe pod prijetnjom koje izriče ili suveren ili subordinirani koji se pokoravaju suverenu." (''2. Pravo kao skup prinudnih naredbi'')


==III. Vrste zakona==

*"Prigovori [modelu prinudnih naredbi] o kojima smo govorili mogu se podijeliti u tri grupe. Neki od njih tiču se ''sadržaja'' zakona, drugi se odnose na ''način postanka'', a opet treći na njihovo ''područje primjene''." 


*"Moglo bi se reći, iako to nije sasvim precizno, da dok pravila, poput onih u krivičnom pravu, nameću dužnosti, pravila kojima se utvrđuju ovlaštenja jesu uputstva na osnovu kojih se stvaraju dužnosti." (''i. Sadržaj zakona'')


*"[U] mnogim slučajevima, ništavnost akta ne mora biti 'nešto loše' po lice koje nije bilo u stanju da zadovolji neki uslov neophodan da bi akt bio zakonski valjan [...] Pravila im samo uskraćuju pravno priznavanje. Još i apsurdnije je čak smatrati da je sankcija činjenica da zakonodavna mjera, pod uslovom da nju nije donijela većina, nije mogla dobiti status zakona [...] Kada govorimo o pravilima krivičnog prava, logično je moguće da postoje, a može biti i poželjno da postoje takva pravila čak i kada se ne bi prijetilo kaznom ili nečim neprijatnim po neko lice. Može se, svakako, tvrditi da u tom slučaju to ne bi bile ''pravne'' norme; i pored svega, možemo sasvim jasno razlikovati pravilo kojom se zabranjuje određeno ponašanje, od kaznenih odredbi koje će biti primjenjene ukoliko se to pravilo prekrši, i pretpostaviti da pravilo postoji bez prateće odredbe. U izvjesnom smislu se može eliminisati sankcija, a još uvijek zadržati prihvatljivi standard ponašanja koje je trebalo tim pravilom očuvati. Međutim, logički se ne može napraviti takva distinkcija između pravila kojim se zahtijeva zadovoljenje određenih uslova, npr. ovjera radi punovažnosti testamenta, i takozvana 'ništavnost' kao sankcija. U ovom slučaju, ukoliko neudovoljavanje ovom osnovnom zahtjevu ne bi podrazumijevalo i ništavnost akta, onda se za samo pravilo ne bi moglo reći, s puno razloga, da postoji bez sankcija, čak ni kao nepravno pravilo. Odredba koja predviđa ništavnost nekog akta po sebi je ''dio'' ove vrste pravila u smislu u kojem kazna, prisutna u pravilu koje određuje dužnosti da se nešto uradi, to nije. Ako činjenica da loptu nismo uspjeli da šutnemo između stativa ne bi označavala 'ništavnost' pogotka, onda se za pravila postizanja pogotka ne bi moglo reći da postoje." (''Ništavnost kao sankcija'')


*"Obje verzije ove teorije [pravila koja utvrđuju ovlaštenja kao fragmeni zakona] nastoje da redukuju očevidno različite slučajeve pravnog pravila na jedno jedino za koje se tvrdi da iznosi kvintesenciju prava. I jedna i druga, na različite načine, postavljaju sankciju u središte pažnje, a obje će biti pogrešne ako se ustanovi da je sasvim lako zamisliti pravo koje u sebi ne podrazumijeva sankciju [...] Posebna kritika koju ćemo ovdje uputiti i jednoj i drugoj teoriji odnosi se na privlačnu uniformnost koncepcije na koju se svode svi zakoni, ali po visokoj cijeni: da se deformišu različite socijalne funcije koje obavljaju različite vrste pravnih normi. To se odnosi i na jednu i na drugu teoriju, ali je najizrazitije pri preformulaciji krivičnog prava koju zahtijeva ova teorija u svojoj najekstremnijoj formi." (''Pravila koja utvrđuju ovlaštenja kao fragmeni zakona'')


==IV. Suveren i podanik==

*"Unutrašnji aspekt pravila često se pogrešno predstavlja samo kao pitanje 'osjećanja' nasuprot fizičkom ponašanju koje se može posmatrati sa strane [...] Nužno je da postoji kritički misaoni stav prema izvjesnim obrascima ponašanja kao izraz zajedničkog standarda, i da bi ovakav stav trebalo da se ispolji u kritici (uključujući i samokritiku), zahtjevima za prilagođavanjem ponašanja, kao i ocjenama da su takva kritika i zahtjevi opravdani, s tim da sve to, na karakterističan način, nađe svoj izraz u normativnoj terminologiji, upotrebom riječi: 'trebati', 'morati', 'trebalo bi', 'tačno' i 'pogrešno'." (''1. Navike pokoravanja i kontinuitet prava'')


==V. Pravo kao jedinstvo primarnih i sekundarnih normi==

*"[Potrebno je razlučiti dvije, a ipak povezane vrste pravila]. Prema pravilima prve vrste, koja se mogu smatrati osnovnim ili primarnim, od ljudskih bića se zahtijeva da izvrše određene radnje ili se uzdrže od njih, bez obzira da li ona to žele ili ne. Pravila druge vrste u izvjesnom smislu počivaju na prvima ili su u odnosu na njih sekundarne, jer predviđaju da ljudska bića mogu, čineći ili govoreći nešto, stvarati nova pravila na osnovu primarnih, ukidati ili mijenjati stara pravila, ili na različite načine utjecati na njihovu pojavu ili kontrolisati njihov utjecaj na društvo. Pravila prve vrste određuju dužnosti; pravila druge vrste daju ovlaštenja, javna ili privatna. Pravila prve vrste tiču se djelovanja, uključujući fizički pokret ili promjene; pravilima druge vrste imaju se na umu one radnje koje ne samo da označavaju pokret ili promjenu u fizičkom smislu, već i stvaranje ili promjenu dužnosti ili obaveza." (''1. Novi pokušaj'') 


*"Potrebno je još objasniti i razliku između tvrdnje da je neko ''bio obavezan'' da nešto učini i tvrdnje da je ''imao obavezu'' da to učini. Prva je stav o uvjerenjima i motivima na osnovu kojih je neka radnja izvršena [...] Međutim, kada se kaže da je neka osoba ''imala obavezu'' da nešto učini, sasvim je nešto drugo i na tu razliku upućuju mnoge činjenice [...] B-ova uvjerenja i motivi [...] ''nisu dovoljni'' [...] ''nisu nužni'' za istinitost stava da je osoba imala obavezu da nešto učini." (''2. Pojam obaveze'')


*"[T]amo gdje postoje pravila, odstupanje od njih ne pruža samo osnov za predviđanje da će se javiti odbojne reakcije ili da će sud primjeniti sankcije prema onima koji ta pravila krše, već je to i razlog ili opravdanje za takvu reakciju i za primjenu sankcija." (''2. Pojam obaveze'')


*"Reći da neko ima obavezu ili daje pod obavezom, doista implicira postojanje nekog pravila; ipak, tamo gdje postoje pravila, to uvijek ne znači da će i standardno ponašanje, koje se njima zahtijeva, biti i shvaćeno u smislu obaveze [...] Pravila zamišljamo, i o njima govorimo da određuju obaveze, kada se uporno iznosi opći zahtjev za saobražavanjem ponašanja i kada pritisak društva postaje veliki u odnosu na one koji odstupaju ili prijete da odstupe od usvojenih pravila. Takva pravila mogu biti, po svom postanku, u potpunosti običajna [...] [K]ada su fizičke sankcije dominantne ili uobičajene među oblicima pritiska, čak i onda kada ih službena lica bliže ne određuju, niti primjenjuju, već su ostavljena slobodnoj procjeni zajednice, onda ćemo o takvim pravilima biti prinuđeni da govorimo kao o primitivnom ili rudimentarnom obliku prava [...] Ono što je ovdje važno jeste da je insistiranje na bitnosti ili ''ozbiljnosti'' socijalnog pritiska, koji postoji iza ovih pravila, primarni faktor koji određuje da li će se o njima misliti kao o uzrocima nastanka obaveza [...] Pravila koje nastaju pod ovako ozbiljnim pritiskom smatraju se važnim, jer se vjeruje da su nužna za održavanje društvenog života ili nekog njegovog segmenta do kojeg se veoma mnogo drži [...] Drugo, u većini slučajeva se priznaje da ono ponašanje koje se zahtijeva ovim pravilima, može, dok s jedne strane odgovara drugim ljudima, biti u suprotnosti s onim što bi neko lice, koje ima neku dužnost, željelo da učini [...] Činjenica da su obaveze kao pravila obično praćene jakim socijalnim pritiskom ne podrazumijeva da imati obaveze, shodno nekim pravilima, znači i nositi u sebi osjećanje prinude ili pritiska." (''2. Pojam obaveze'')  


*"Kada neka društvena grupa ima izvjesna pravila ponašanja, ova činjenica pruža mogućnost da donosimo tijesno povezane, a ipak različite sudove, jer je moguće da me zanimaju pravila, ili samo kao posmatrača koji ne prihvata ta pravila, ili kao člana jedne grupe koji ih prihvata i koristi kao upute za ponašanje. Ovakve stavove, respektivno, možemo nazvati 'eksternim' i 'internim stanovištem'. Iskazi koje izvlačimo iz eksternog stanovišta, po sebi mogu biti različiti: posmatrač može, sam i ne prihvatajući data pravila, tvrditi da grupa prihvata pravila, i time može sa strane ukazati na način na koji su ''oni'' upućeni na pravila, gledajući to iz unutrašnjeg ugla [...] Međutim, ako bi se posmatrač strogo držao stava da problem posmatra sa strane, ne dajući objašnjenje na koji način članovi grupe, koji prihvataju pravila, gledaju na sopstveno uobičajeno ponašanje, onda njegov opis života grupe uopće ne može biti u okvirima pravila, pa time ni u okvirima pojmova obaveze i dužnosti, koji počivaju na tim pravilima. Naprotiv, takav stav će se nalaziti u okvirima pravilnosti u ponašanju koje se daju uočiti, domenu predviđanja, vjerovatnoće, i znakova, jer za takvog posmatrača, odstupanje od normalnog ponašanja, koje pokazuje član grupe, biće samo znak da će doći do odbojne reakcije, i ništa više. Njegov stav će podsjećati na stav čovjeka koji, pošto je neko vrijeme posmatrao rad semafora u prometnoj ulici, samo shvata da je dosta vjerovatno, kada se upali crveno svijetlo, da će se saobraćaj zaustaviti. On posmatra svijetlo na semaforu jednostavno kao ''znak da'' će se ljudi ponašati na određeni način, kao što su oblaci ''znak da'' će kiša pasti. Na taj način, on će ispustiti cijelu jednu dimenziju društvenog života onih koje posmatra, pošto za njih crveno svijetlo nije samo znak da će drugi ljudi stati: oni smatraju da je to ''signal za'' ljude kako bi stali, pa je time razlog da se stane u saglasnosti s pravilima kojima se postavlja, određivanjem da treba stati pri pojavi crvenog svijetla, standard ponašanja i jedna obaveza. Reći ovo znači da se uzima u obzir način na koji grupa posmatra sopstveno ponašanje, naime, upućivati na unutrašnji aspekt pravila koji je viđen s unutrašnjeg stanovišta grupe." (''2. Pojam obaveze'')  


*"Na osnovu eksternog stanovišta možemo gotovo da objasnimo način na koji pravila funkcionišu u životu izvjesnih članova grupe, naime onih koji odbacuju pravila date grupe i koji se na njih obaziru samo onda kada i zato što shvataju da će se neprijatne posljedice vjerovatno pojaviti ako se ta pravila prekrše [...] Ono što nam eksterno stanovište, koje se ograničava na posmatranje pravilnosti u ponašanju koje se mogu posmatrati, ne može pružiti, jeste način na koji funkcionišu pravila kao pravila u životu onih koji predstavljaju većinu u društvu [...] Za ove ljude, krešenje jednog pravila nije samo osnov predviđanja da će doći do odbojne reakcije, već i ''razlog'' zauzimanja odbojnog stava." (''2. Pojam obaveze'') 


*"Život bilo kojeg društva koje se upravlja pravilima, pravnim ili ne, vjerovatno će u sebi nositi sukobe između onih, koji, s jedne strane, prihvataju pravila i svojevoljno učestvuju u njihovom održavanju, posmatrajući time svoje ponašanje i ponašanje drugih lica u okviru datih pravila, i onih koji, s druge strane, odbacuju pravila i pristupaju im s eksternog stanovišta kao znaku za moguću kaznu. Jedna od teškoća s kojom se susreće jedna pravna teorija, u želji da po pravu pristupi datim činjenicama u njihovoj složenosti, jeste da vodi računa i o jednom i o drugom problemu, ne tretirajući bilo koji od njih kao da ne postoji." (''2. Pojam obaveze'')


*"Najjednostavniji pravni lijek za ''neodređenost'', koja postoji u uređenju u kojem vladaju primarna pravila, jeste uvođenje onoga što ćemo nazvati 'pravilom priznanja'. Njim se određuje neko svojstvo ili svojstva koja se, ugrađena u predloženo pravilo, smatraju konačnom, pozitivnom indikacijom da je u pitanju pravilo grupe iza kojeg treba da stoji socijalni pritisak koji ta grupa vrši. To pravilo priznanja može poprimiti veliki broj različitih formi, jednostavnih ili kompleksnih. To može, kao što je to slučaj u prvim pravnim sistemima mnogih društava, da bude ništa više nego autoritativna lista ili tekst pravila koja se mogu naći u pisanom dokumentu ili urezana na kakvom javnom spomeniku [...] [O]dlučujući tu korak predstavlja stav da se pozivamo na pisani akt ili inskripciju kao ''autoritativan'' akt, tj. da je to ''pravi'' način da se oslobodimo sumnji da li pravilo postoji ili ne. Tamo gdje takav stav postoji, nalazimo i sekundarno pravilo u jednostavnoj formi: pravilo koje nam konačno pruža mogućnost da identifikujemo obavezu kao primarno pravilo. / U razvijenom pravnom sistemu, pravila priznanja su sigurno mnogo kompleksnija; tu se, umjesto identifikovanja pravila pozivanjem na neki tekst ili listu, to čini pozivanjem na neko opće svojstvo koje je prisutno u primarnim pravilima. Može to biti činjenica da je pravilo donijelo određeno tijelo, ili da su uspostavljene običajnom praksom, ili da je to problem odnosa tih pravila prema sudskim odlukama. Štaviše, gdje kao kriterijum identifikacije koristimo više od jednog svojstva, moguće je predvidjeti odredbu za slučaj njihove međusobne suprotnosti, time što ćemo ih poredati po redu prvenstva, kao u slučaju subordinacije običaja ili precedenata u odnosu na zakon parlamenta, gdje je ova 'prvenstveni izvor' prava [...] [P]ravila sada ne predstavljaju samo razdvojeni, nepovezani skup elemenata, već su, jednostavno, objedinjena u cjelinu [...] [D]ošli smo do klice pojma pravne validnosti." (''3. Elementi prava'')


==VI. Osnove pravnog sistema==

*"U većini slučajeva, pravilo priznanja se ne izriče, ali njegovo postojanje se ''pokazuje'' u načinu na koji sudovi ili druga službena ili privatna lica ili njihovi savjetnici utvrđuju određena pravila. Svakako, jedno je kada sudovi odaberu kriterijum koji omogućava pravilo, a drugo kada to čini neko drugi, jer kada sud donese neki zaključak, na osnovu toga što je tačno ustanovljeno da određeno pravilo predstavlja pravo, onda to ima poseban autoritativan status koji pojačavaju ostala pravila." (''1. Pravilo priznanja i pravna valjanost'')
  

*"Reći da je pravilo valjano znači priznati da je zadovoljilo sve testove koje predviđa pravilo priznanja, dakle pravilo datog sistema." (''1. Pravilo priznanja i pravna valjanost'')
 

*"Za onog čovjeka koji iznosi interni stav u pogledu validnosti određenog pravila sistema, moglo bi se reći da ''pretpostavlja'' istinu eksternog činjeničnog stava da je sistem u većini slučajeva efikasan, i to stoga što se interni stavovi u svojim normalnim okvirima nalaze u službi opšte efikasnosti sistema. Međutim, bilo bi pogrešno reći da iskazi o validnosti 'znače' da je sistem u većini slučajeva efikasan, jer iako je, normalno uzevši, bespredmetno ili uzaludno govoriti o valjanosti jednog pravila sistema koji nikada nije ustanovljen ili je odbačen, to kazivanje, pri svem tom, nije ni besmisleno ni bespredmetno." (''1. Pravilo priznanja i pravna valjanost'')


*"Pravilo priznanja koje obezbjeđuje kriterijum na osnovu kojeg se procjenjuje valjanost drugih pravila sistema u bitnom je smislu, koji ćemo pokušati da razjasnimo, ''konačno'' pravilo: a tamo gdje, kao što se to obično događa, postoji više kriterija rangiranih po osnovu svoje relativne subordinacije i prvenstva, jedno od njih je ''vrhovno'' pravilo [...] Može se reći da je kriterijum pravne valjanosti ili izvora prava vrhovno pravilo ukoliko se pravila koje identifikujemo, pozivajući se na njega, još uvijek priznaju kao pravila sistema, čak i ako se nalaze u suprotnosti s pravilima koje smo identifikovali, pozivajući se na druge kriterijume, dok se pravila koja su identifikovana pozivanjem na druge kriterijume ne mogu priznati na takav način ako su u suprotnosti s pravilima koja su identifikovana pozivanjem na vrhovni kriterijum [...] Značenje u kojem pravilo priznanja predstavlja osnovo pravilo najbolje ćemo razumjeti [ukoliko shvatimo da] ne postoji ono pravilo koja pruža kriterijum kojim ćemo procijeniti njenu sopstvenu pravu validnost." (''1. Pravilo priznanja i pravna valjanost'')  


*"[P]ravilo priznanja se razlikuje od drugih pravila sistema. Tvrdnja da ovo pravilo postoji može biti samo eksterni činjenični iskaz, jer dok subordinirano pravilo sistema može biti valjano, i u tom smislu 'postojati', čak i ako nije opće prihvaćeno, pravilo priznanja postoji samo kao kompleks, sasvim saglasnih postupaka sudova, državnih zvaničnika i privatnih lica, pri idenfitikovanju onoga što predstavlja pravo, s tim da se svi oni pozivaju na izvjesne kriterijume. Postojanje ovog pravila je stvar činjenice." (''1. Pravilo priznanja i pravna valjanost'')   


*"Prva poteškoća se javlja pri klasifikaciji, jer pravilo koje se, u posljednjoj instanci, uzima kao mjerilo identifikovanja onoga šta je pravo izlazi iz okvira konvencionalnih kategorija koje se koriste pri opisu pravnog sistema, iako se one često smatraju veoma iscrpnim [...] Ovakav ugao posmatranja dovodi neke ljude do očaja: kako možemo dokazati da su osnovne odredbe ustava, koje sigurno predstavlaju pravo, zaista pravo? [...] [K]onačno pravilo priznanja može [se] posmatrati s dva stanovišta: jedno je iskazano eksternim činjeničkim iskazom da je pravilo prisutno u postojećoj praksi sistema; drugo je dato u internom iskazu o valjanosti, koje izriču lica koja pojam validnosti koriste pri identifikovanju onoga šta predstavlja pravo." (''2. Nova pitanja'')
 

*"Druga grupa pitanja izvire iz skrivene kompleksnosti i nejasnosti tvrdnje da pravni sistem ''postoji'' u datoj zemlji ili među pripadnicima date socijalne grupe." (''2. Nova pitanja'')
 

*"Postoje stoga dva minimalna uslova, nužna i dovoljna za egzistenciju [[Pravni sistem|pravnog sistema]]. S jedne strane, pravila ponašanja, koja su valjana prema osnovnom kriterijumu valjanosti sistema, moraju se u većini slučajeva poštovati, a, s druge strane, njegova pravila priznanja, koja određuju kriterijume pravne valjanosti i njegova pravila promjene i presuđivanja moraju na efektivan način prihvatiti državni zvaničnici kao opće standarde javnog ponašanja. Prvi uslov je jedini koji građani ''treba'' da zadovolje: svaki od njih može da poštuje pravila 'sa svoje strane', bez obzira na razloge iz kojih to čini; doduše, u zdravom društvu, u stvari, oni često prihvataju ova pravila kao opće standarde ponašanja i pristaju na obavezu da ih poštuju, ili idu za tim da ovu obavezu pretvore u obavezu, više općeg karaktera, da se poštuje ustav. Drugi uslov moraju zadovoljiti i zvaničnici sistema. Oni ova pravila moraju smatrati općim standardima zvaničnog ponašanja i smatrati da su sopstvena odstupanja od pravila, kao i odstupanja drugih ljudi, samo izuzeci. Takođe je tačno da pored ovih postoje i mnoga primarna pravila koja se odnose na zvaničnike u njihovom privatnom svojstvu, koje samo oni trebaju da poštuju. / Tvrdnja da pravni sistem postoji, iskaz je s Janusovim licem, i tiče se poslušnosti običnih građana i obuhvata prihvatanje sekundarnih pravila od strane državnih zvaničnika, kao kritičkih općih standarda zvaničnog ponašanja." (''2. Nova pitanja'') 


*"U ekstremnom slučaju, interno stanovište, sa svojom karakterističnom normativnom upotrebom jezika ('Ovo je valjano pravilo'), moglo bi biti samo ograničeno na javni život. U ovom mnogo kompleksnijem sistemu, samo bi državni zvaničnici mogli da prihvate i koriste se kriterijumom pravne valjanosti sistema. Društvo u kojem bi to bio slučaj na jedan način bi bilo poput stada ovaca; ovce bi mogle da završe u klaonici. Međutim, malo je razloga da se misli da takvo društvo ne bi moglo da postoji, kao i onih na osnovu kojih to društvo ne bismo mogli da nazovemo pravnim sistemom." (''2. Nova pitanja'') 


*"Ponekad, međutim, javni sektor može biti odvojen od privatnog, u tom smislu što više nema opšteg poštovanja pravila koje su valjane prema kriterijumu valjanosti koji se respektuje na sudu. Različiti slučajevi koji dovode do ovoga pripadaju patologiji pravnih sistema; oni predstavljaju raspad jedne kompleksne i ustaljene prakse na koju se misli kada iznosimo eksterni činjenični iskaz da pravni sistem postoji [...] U svakom od ovih slučajeva mogu postojati prelazni stepeni u kojima sudovi obavljaju svoj posao, ili na datoj teritoriji ili u izgnanstvu, i kada se još uvijek koriste kriterijumi pravne valjanosti starog, nekada čvrsto etabliranog sistema; međutim, ove odluke nemaju pravno dejstvo na datoj teritoriji. Stepen na kojem je ispravno reći u tim slučajevima da je pravni sistem konačno prestao da postoji nije nešto što se može tačno utvrditi. Jednostavno, ako postoji velika šansa da se sistem restaurira ili ako su nepovoljne okolnosti uspostavljenog sistema samo slučajnost u općem ratu, čiji je ishod neizvjestan, nijedna kategorička tvrdnja da je sistem prestao da postoji se ne može opravdati. Ovo stoga, što je iskaz da pravni sistem postoji dovoljno širok i općeg karaktera da dopušta prekide u kontinuitetu pravnog sistema; njega niti povređuje niti osporava ono što se zbiva u kratkim vremenskim razmacima." (''3. Patologija pravnog sistema'')
 

*"Usaglašenost stavova među državnim zvaničnicima, koja se normalno pretpostavlja kada se iznose interni pravni stavovi unutar sistema, može djelimično da bude poljuljana. Može se dogoditi, da kada se radi o izvjesnim konstitucionalnim pitanjima i samo o njima, da dođe do podijeljenog stava u zvaničnim krugovima i da to konačno dovede do podijeljenosti stava među sudijama." (''3. Patologija pravnog sistema'')
 

*"Sve dok se ljudi ne bi podijelili po svojim stavovima i dok se 'zakon i red' ne bi narušili pogrešno bi bilo reći da je prvobitni sistem presao da postoji: izraz 'isti pravni sistem' suviše je širok i elastičan da bi bilo realno očekivati da jedinstveni konsenzus državnih zvaničnika po svim prvobitnim kriterijumima pravne valjanosti bude nužan uslov da pravni sistem ostane 'isti'. Sve što bismo mogli da učinimo bilo bi da opišemo ovu situaciju kao što smo učinili i obilježimo kao netipični, nenormalan slučaj koji u sebi nosi opasnost da će se sistem raspasti." (''3. Patologija pravnog sistema'')  


==VIII. Pravda i moral==

*"Postoji, dakle, izvjesna složenost u strukturi ideje [[Pravda|pravde]]. Možemo reći da nju čine dva dijela: jedno uniformno ili konstantno svojstvo, sažeto u načelu: "Prosuđuj iste slučajeve na isti način" i promjenjivi ili različit kriterijum koji se uzima pri uvrđivanju kada, iz bilo kojeg razloga, slučajevi nisu isti ili su različiti. Pravda, u ovom smislu, podsjeća na pojmove: "pravi", "visok", "topao", koji implicitno upućuju na standard koji zavisi od klasifikacije stvari na koju se odnose [...] Pravda je, međutim, mnogo složenija od ovih pojmova zato što promjenjivi standard koji u sebi nosi elemente relevantne sličnosti između različitih slučajeva koji su njim obuhvaćeni ne samo da se mijenja s vrstom predmeta na koji se primjenjuje, već se često može osporiti i kada se ima na umu jedna jedina vrsta predmeta. / U nekim slučajevima, doduše, sličnosti i razlike među ljudskim bićima, koje su relevantne kada se govori o kritici pravnih radnji kao pravednih ili nepravednih, sasvim su očigledne. Ovo je prvenstveno slučaj kada nas ne zanima pravda ili nepravda ''zakona'', već njegova ''primjena'' u određenim slučajevima." (''1. Principi pravde'')


*"Moralna i pravna pravila imaju, stoga, izvjesne zapanjujuće sličnosti, što sasvim dovoljno govori da zajednička terminologija koju koriste nije uopće slučajna. Ukratko, moglo bi se reći da su ista po tome što ih shvatamo da obavezuju nezavisno od pristanka pojedinca koji je njima obavezan i što počivaju na jakom društvenom pritisku da se pojedinci pridržavaju tih pravila; povinovati se i pravnim i moralnim pravilima nije stvar pohvale, već minimalan doprinos društvenom životu koji treba uzeti kao nešto normalno. Sem toga, i pravo i moral sadrže pravila koja usmjeravaju ponašanje pojedinaca u situacijama koje se stalno ponavljaju u toku života, prije nego u posebnim aktivnostima ili okolnostima, i mada i jedna i druga mogu obuhvatati mnogo toga što je svojstveno stvarnim ili zamišljenim potrebama određenog društva, i jedna i druga postavljaju zahtjeve koje očigledno mora zadovoljiti bilo koja grupa ljudskih bića ako želi da i dalje živi zajedno. Stoga, neki vidovi zabrane nasilja prema licu i imovini, i neki zahtjevi poštenja i istinoljubivosti mogu se naći i u jednim i drugima. Ipak, uprkos ovih sličnosti, mnogima se činilo da je očigledno da ima karakteristika koje pravo i moral ne dijele, iako se u historiji pravne nauke pokazalo da je to veoma teško formulisati." (''2. Moralna i pravna obaveza'')


*"[...] [Č]etiri bitna, povezana svojstva koja nam, uzeta zajedno, pomažu da odvojimo moral ne samo od pravnih pravila, već i od ostalih oblika društvenih pravila. ''(I) Važnost'' [...] Za razliku od  moralnih, pravila držanja, ponašanja, odijevanja i neka, mada ne sve, pravna pravila, zauzimaju - po svojoj važnosti - relativno nisko mjesto na ljestvici pravila ustrojenoj po veličini njihove važnosti [...] Ipak, važnost ne leži u suštini statusa svih pravnih pravila kao što je to slučaj s moralnim. Pravno pravilo možemo uopće smatrati nevažnom da bismo ga zadržali; uistinu, može postojati opća saglasnost da bi ga trebalo ukinuti, ali ono ostaje pravno pravilo do trenutka dok se ne ukine. S druge strane, apsurdno bi bilo misliti da je jedno pravilo dio morala društva čak i onda kada niko više ne misli da je važno ili vrijedno da se ono očuva [...] ''(II) Nemogućnost namjerne promjene.'' Karakteristično je za pravni sistem da se nova pravna pravila mogu uvesti a stara promijeniti ili ukinuti svjesnom odlukom, iako neke zakone možemo zaštititi od promjene pisanim ustavom koji ograničava nadležnost vrhovnog zakonodavnog tijela. Nasuprot tome, moralna pravila ili principi ''ne mogu'' nastati ili se mijenjati ili biti poništeni na ovaj način [...] ''(III) Voluntaristički karakter moralnih prekršaja'' [...] [P]ravna odgovornost nužno [se] ne isključuje time što će se pokazati da optuženo lice nije moglo da se drži zakona koji je prekršio; nasuprot tome, u moralu, stav: "Nisam mogao da se uzdržim" uvijek je izgovor, a moralna obaveza bila bi sasvim drukčija od onoga što jeste, kada "trebati" u moralnom smislu ne bi podrazumijevalo "moći" [...] ''(IV) Forma moralnog pritiska'' [...] Moralni pritisak se [...] na karakterističan način, iako ne samo na taj, vrši ne prijetnjama ili pozivanjem na strah i interes, već podsjećanjem na moralni karakter djela na koje se misli i na moralne zahtjeve." (''2. Moralna i pravna obaveza'')


==IX. Pravo i moral==

*"Pod pravnim pozitivizmom ovdje ćemo podrazumijevati prostu tvrdnju da na nužan način ne predstavlja istinu da zakoni postavljaju ili zadovoljavaju izvjesne moralne zahtjeve, iako je to, u stvari, često i bio slučaj." (''1. Prirodno pravo i pravni pozitivizam'')


*"Shodno našoj diskusiji, opstanak ćemo uzeti kao nešto što se pretpostavlja, jer nas ovdje zanimaju socijalne mjere za obezbjeđenje kontinuirane egzistencije, a ne one koje važe za klub samoubica. Mi želimo da znamo da li, među ovim socijalnim mjerama, postoje neke koje bi se jasno mogle svrstati među prirodne zakone koji se mogu otkriti razumom, i kakva je njihova veza s čovjekovim pravom i moralnošću. Potegnuti ovo ili bilo koje drugo pitanje u pogledu toga kako bi ljudi trebalo da žive zajedno, moramo pretpostaviti da je, uopće govoreći, njihov cilj da žive. S ove tačke gledišta, argument je jednostavan. Promišljanje nekih veoma očiglednih generalizacija - gotovo općepoznatih istina - koje se odnose na ljudsku prirodu i svijet u kojem ljudi žive, pokazuje da sve dok ovo stoji, postoje izvjesna pravila ponašanja na koje moramo naići u bilo kojoj organizaciji društvenog života ako ona treba da opstane. Takva pravila u stvari i sačinjavaju zajednički element i prava i konvencionalne moralnosti svih društava koja su izrasla do tačke gdje se ta pravila izdvajaju kao posebni oblici društvene kontrole. I u pravu i u moralu, uz njih se može naći mnogo toga što je svojstveno određenom društvu i mnogo toga što se može činiti arbitrarnim i samo pitanjem izbora. Takva univerzalno priznata načela ponašanja, koja počivaju na elementarnim istinama koje se tiču ljudskih bića, njihovog prirodnog okruženja, i ciljeva, možemo smatrati elementima ''minimalnog sadržaja'' prirodnog prava, za razliku od mnogo širih spornih misaonih konstrukcija koje su često nuđene pod tim naslovom [...] [Č]etiri općepoznate istine, najizraženije odlike ljudske prirode na kojima počiva ovaj skromni, ali bitan minimum sadržaja (:[...] I. Čovjekova ranjivost [...] II. Približna jednakost [...] III. Ograničeni altruizam [...] IV. Oskudni resursi [...] V. Ograničeno razumijevanje i jačina volje)." (''1. Prirodno pravo i pravni pozitivizam'')


*"Opća forma argumenta tvrdi da bez takvog sadržaja zakon i moral ne bi bili u stanju da sačuvaju, kao minimalan cilj, opstanak koji ljudi imaju pred sobom udružujući se s drugima. U nedostatku ovog sadržaja ljudi, takvi kakvi su, ne bi imali razloga da svojom voljom poštuju bilo kakva pravila; a bez minimuma saradnje koju svojom voljom pokazuju oni koji nalaze da je u njihovom interesu da se podvrgnu pravilima i da ih čuvaju, ne bi bilo moguće oduprijeti se prisili drugih koji se ne bi svojevoljno pridržavali pravila." (''1. Prirodno pravo i pravni pozitivizam'')


*"U društvu koje poznaje pravo nailazimo, stoga, na one koji gledaju na njegova pravila s unutrašnjeg stanovišta kao prihvaćene standarde ponašanja, a ne samo kao pozudana predviđanja onoga što će ih zadesiti, pred državnim zvaničnicima, ukoliko ne budu poštovali ta pravila. Međutim, njime su obuhvaćeni i oni prema kojima, ili zbog toga što su zločinci ili čisto bespomoćne žrtve sistema, ovi pravni standardi moraju biti primijenjeni silom ili zaprijećenom silom; njih se pravila dotiću samo kao izvori moguće kazne. Raznotežu između ovih dvaju elemenata određuju mnogobrojni različiti faktori. Ako je sistem pravičan i istinski obezbjeđuje vitalne interese svih onih od kojih zahtijeva poslušnost, onda može steći i očuvati odanost većine gotovo za uvijek, i shodno tome očuvati svoju stabilnost. S druge strane, to može biti tvrd sistem koji se održava isključivo zbog interesa vladajuće grupe, s tendencijom da postaje sve represivniji i nestabilniji, s latentnom opasnošću od prevrata. Između ova dva ekstrema možemo naići na različite kombinacije ovih stavova u odnosu na pravo, često kod istih pojedinaca." (''3. Pravna valjanost i moralna vrijednost'')


*"[...] [N]užan uslov postojanja prinudne vlasti [je] i to da bar neki ljudi moraju svojom voljom sarađivati u sistemu i prihvatiti njegova pravila. U ovom smislu je tačno da moć prinude kojom raspolaže pravo pretpostavlja njime prihvaćeni autoritet. Međutim, dihotomija stavova: "pravo zasnovano samo na sili" i "pravo koje je prihvaćeno kao moralno obavezujuće" ne iscrpljuje problem. Ne samo da veliki broj ljudi može biti izložen prinudi zakona koji ne smatraju moralno obavezujućim, već i ne stoji da oni koji zaista sistem prihvataju svojom voljom, moraju sebe smatrati moralno obaveznim da to čine, iako se mora reći da bi sistem bio najstabilniji ako bi to bio slučaj. U stvari, njihova vjernost sistemu može se zasnivati na velikom broju različitih elemenata: procjena dugoročnih interesa; nesebičnom interesu za druge; nesvjesno naslijeđenom ili tradicionalnom stavu; ili prosto na želji da se čini ono što i drugi čine. Ne postoji doduše razlog zbog kojeg oni koji prihvataju autoritet sistema ne bi preispitivali svoju savjest i donosili odluku da, s moralnog gledišta, ne bi trebalo da ga prihvate, a ipak iz mnogo razloga i dalje to čine." (''3. Pravna valjanost i moralna vrijednost'')


*"Oni koji prihvataju autoritet pravnog sistema gledaju na njega s unutrašnjeg stanovišta, i smisao njegovih zahtjeva iznose internim stavovima, izraženim normativnim jezikom koji je zajednički pravu i moralu: "Ja bih trebao (ti bi trebao)", "Ja moram (ti moraš)", "Ja imam (oni imaju) obavezu". Ipak, ovi stavovi ne podliježu ''moralnoj'' ocjeni da je moralno ispravno postupiti po onome što zahtijeva pravo. Nema sumnje, ako se ovome ništa i ne doda, ostaje pretpostavka da onaj ko govori na ovaj način o svojim ili tuđim pravnim obavezama ne misli da postoji bilo kakav moralan ili drugi razlog da se one ne ispune. Ovo, međutim, ne pokazuje da se ništa ne može priznati kao pravno obavezujuće dok nije prihvaćeno kao moralno obavezujuće." (''3. Pravna valjanost i moralna vrijednost'')


*" [...] [I]ako većina omraženih zakona može biti pravedno primijenjena, imamo pred sobom, u samom pojmu primjene općeg pravila, bar klicu pravde." (''3. Pravna valjanost i moralna vrijednost'')


*"Sve dotle dok su ljudska bića u stanju da dođu do potrebne podrške drugih ljudi, što bi im omogućilo da dominiraju nad drugima, ona će se koristiti pravnim formama kao jednim od svojih sredstava. Zli ljudi će donositi zla pravila koja će drugi sprovoditi u njihovo ime. Ono što je sigurno najpotrebnije da bi se omogućilo da ljudi jasnije razumiju pravila kada se suoče sa javnom zloupotrebom vlasti, jeste da sačuvaju osjećaj da obezbjeđenje nečega kao pravno valjanog ne zavisi od pitanja poslušnosti, i da, bez obzira na auru kraljevske vlasti ili autoriteta koju može posjedovati postojeći sistem, zahtjevi njegovi moraju konačno biti podvrgnuti moralnoj provjeri. Ovaj osjećaj, da iznad postojećeg sistema ima nečega, na šta pojedinac pozivajući se u krajnjem slučaju mora riješiti svoje probleme poslušnosti, svakako da je vjerovatnije da će se zadržati među onima koji su naviknuti na misao da pravna pravila mogu biti nepravedna, nego među onima koji smatraju da ništa nepravedno bilo gdje ne može imati status prava." (''3. Pravna valjanost i moralna vrijednost'')


==X. Međunarodno pravo==

*"Termin "država" nije ime neke osobe ili stvari koja je inherentno ili "po prirodi" izvan zakona; time se samo upućuje na dvije činjenice: prvo, da stanovništvo koje naseljava neku teritoriju živi pod tako uređenom vlašću koju obezbjeđuje pravni sistem svojom karakterističnom strukturom zakonodavstva, sudova i primarnih normi; i, drugo, da vlast uživa široko definisani stepen nezavisnosti u svom radu." (''3. Obaveza i suverenitet država'') 


*"Kakav je stvarni karakter pravila koje funkcioniraju u odnosima između država? Različita tumačenja fenomena koji se posmatra su naravno moguća; ali, tvrdimo da ne postoji temeljno pravilo koje nudi općenite kriterije valjanosti za pravila međunarodnog prava, te da pravila koja su stvarno operativna predstavljaju ne sistem, već skup pravila, među kojima su i pravila koja određuju obavezujuću snagu ugovora."

[[Kategorija:Literatura]]
[[Kategorija:H.L.A. Hart]]
{{Wikipedia}}