Revision 53197 of "Legitimitet" on bswikiquote

----

==Citati==
{{ABC}}

==A==

*[[A. John Simmons]]
**"Legitimnost [...] je isključivo moralno pravo institucije da nametne nekoj grupi osoba obavezujuće dužnosti, da joj se te osobe pokoravaju, i da izvršava te dužnosti prinudom. Legitimnost je stoga logički korelat (pobojnoj) pojedinčanoj dužnosti pokoravanja zakonito nametnutim dužnostima koje slijede iz procesa legitimne institucije. Prikladni temelji za tvrdnje legitimnosti tiču se transakcijskih komponenti specifičnog odnosa između pojedinca i institucije. Budući da se priklanjam političkom voluntarizmu kao tačnom objašnjenju tih transakcijskih osnova legitimnosti, i budući da vjerujem da ni jedna stvarna država ne zadovoljava zahtjeve tog voluntarizma, vjerujem da ni jedna postojeća država nije legitimna (kao takva). Države mogu postati legitimnije kako se približavaju idealu voluntarističkog udruženja, ali ni jedna postojeća država nije legitimna u odnosu na čak i večinu svojih subjekata. Da su sve države nelegitimne u tom smislu, međutim, ne implicira da su sve države jednako loše [...] Neke nelegitimne države mogu stoga biti opravdane ukazivanjem na dobro koje čine, što znači da su vrijedne naše potpore, i da imamo moralni razlog da je pružimo. Ali reći da neke države zaslužuju potporu nije uopće isto reći da one imaju pravo da nas usmjeravaju i prinuđuju, te da to moramo poštovati [...] [D]ržave mogu biti opravdane u djelovanju na određene načine u određenim okolnostima, mislim, čak i ako nisu ni opravdane, ni legitimne - jednostavno jer bi svako bio opravdan da tako djeluje. Države mogu biti opravdane u bilanci u izvršavanju određenih zakona, recimo, čak i ako nisu opravdane u bilanci u postojanju ili nisu legitimne u odnosu na one protiv kojih se zakoni provode." (''[[Opravdanje i legitimnost]]'')
**"Činjenica da država ili poslovanje ima vrline koje se mogu prizivati da bi se opravdalo njihovo postojanje, ne može po sebi služiti za opravdanje njihovog posjedovanja posebnih prava nad određenim pojedincima. Tek interakcijom sa tobom - i na način za koji uobičajeno pretpostavljamo da jednoj stranci daje moralno pravo da očekuje nešto od druge - će “legitimirati” svoje nametanje i/ili provođenje dužnosti prema tebi." (''Ibid.'')
**"[N]i jedna uvjerljiva teorija državnog legitimiteta ne može tvrditi da država ima prava u kojoj se ogleda njena legitimnost - prava isključivog nametanja i prinudnog provođenja obavezujućih dužnosti prema svojim subjektima - pukom činjenicom osjećaja vjernosti subjekata ili njene sposobnosti da stvori takve osjećaje. Zasigurno do sada nas je historija ljudskog ugnjetavanja naučila koliko često se ljudi počnu osjećati obavezanim prema i vjerovati u prava onih koji tek nad njima vrše neodoljivu moć, bez bilo kakvog većeg moralnog autoriteta nego što takva moć donosi [...] [Ali] [d]ržave mogu istinski biti legitimne u odnosu na nas bez da od nas dobijaju mnogo ili bilo kakve podrške, pod uslovom da smo dovoljno nemoralni, zavedeni, glupi, preopterećeni (ratom ili nesrećom, recimo), slabe volje, ili manipulisani. U takvim slučajevima tačno je i sasvim normalno reći da je država legitimna, iako nestabilna ili nepopularna ili nepodržavana." (''Ibid.'')
**"[G]dje su političke i pravne strukture (uključujući interno ''pravedne'', funkcionalno učinkovite strukture) nametnute narodu na moralno nelegitimne načine, posljedična “duboka isprepletenost” njihovih interesa sa onima njihovih ugnjetavača jeste nešto što priziva moralni lijek, ne nešto što stvara sâme one dužnosti potčinjavanja i priklanjanja oštećenih osoba, kao što mislimo da se obavezuju oni koji su legitimno uključeni u “zajednički svijet”." (''Democratic Authority and the Boundary Problem'')
**"[N]e može se jednostavno braniti uvjerljiva teorija domaće pravde i legitimnosti bez prvobitnog identifikovanja osoba i teritorija koje se pravično ubrajanju unutar i pravično izvan granica autoriteta države. I ovaj zadatak zahtijeva da imamo na umu objašnjenje moralnih granica između država i između država i mogućih grupa koje nisu subjekti, objašnjenje koje neće biti uvjerljivo ako na neki način nije osjetljivo na zla koja se mogu počiniti u ustanovljavanju teritorijalnih zahtjeva i predmetnog stanovništva. Ukratko, pristup pitanjima državne legitimnosti i teritorijalnosti koji “gleda unutara” ne može uspjeti bez uključenja principa koji “gledaju vani”; i oba aspekta teorije treba historijske, a ne tek strukturalne/funkcionalističke dimenzije." (''Ibid.'')

*[[Andrei Marmor]]
**"Legitimnost ustava mora ležati u rješenjima koja nudi za probleme s kojima smo suočeni, a ne u ciljevima, koliko god oni bili plemeniti i pohvalni, koje su tvorci ustava imali. Preporučljivo je imati na umu da su tvorci ustava također mogli imati ciljeve i namjere koje nisu tako plemenite i pohvalne." (''[[Tumačenje i pravna teorija]]'')

==D==

*[[Danny Priel]]
**"[P]itanja oko toga šta se ubraja u pravo, ili u izvore prava, ispresjecana su obzirima legitimnosti. Doista, čak i kod "očitih" izvora - zakonodavnih akata ili precedenata - obziri legitimnosti su dijelovi priče. Istina, može biti da kada je upitana da objasni zašto se oslonila na zakon, sudinca bi prvo odgovorila, "jer je pravo", ili čak "jer tako radimo stvari ovdje". Ali, ukoliko bi insistirali sumnjam da bi i jedan sudija kazao da je ovo bio pravac razmišljanja. Ovo je, naravno, empirijska tvrdnja za koju ne mogu ponuditi ubjedljiv dokaz. Ali neki podržavajući dokazi dolaze iz razmatranja načina na koji sudije objašnjavaju svoju sudsku praksu, što često čine dovodeći je u vezu sa njihovom pozicijom unutar strukture legitimne vlade. Nije važno da li su njihovi argumenti filozofski pronicljivi ili ne. Ono što je važno jeste da čineći to sudije pokazuju da su granice njihove prakse postavljene političkim obzirima, ne konvencionalnim." (''The Significance of Legitimacy to Legal Theory'')
**"Konačni odgovor mogao bi biti da je cjelokupna svrha posjedovanja zakona izbjegavanje ovih pitanja prisvajajući javne i objektivno provjerljive načine za rješavanje društvenih problema. Ovo, međutim, može biti razlog za davanjem zakonima određene forme ili dizajniranjem pravnih institucija na takav način da se smanji potencijal za moralne kontroverze. Ali sve ovo se može dogoditi tek kada je ono što pretvara (nelegitimno) korištenje sile u (potencijalno legitimno) pravo već tu. Postojanje društvene konvencije povodom izvora prava važno je samo ako je legitimna, postojanje same konvencije ne može utemeljiti njenu legitimnost." (''Ibid.'')
**"Kada govore o pravu na apstraktan način pravni filozofi često se bave razjašnjavanjem i razumijevanjem odnosa između četiri različita koncepta, često bez jasnog razlikovanja između njih: valjanost pravnih normi, sadržaj pravnih normi, normativnost prava, i legitimnost prava. Za pravnu normu se kaže da je valjana ako i samo ako je član klase normi koje mogu biti identifikovane (na neki još nepreciziran način) kao pripadajuće određenom pravnom sistemu. Valjanost pravne norme, drugim riječima, "znak" je koji je razlikuje od drugih normi, koji objašnjava zašto je ona ''pravna'' norma (za razliku od društvene ili moralne norme). Sadržaj pravne norme jeste ono što ta norma propisuje, zabranjuje, ovlašćuje (i tako dalje), često dovodeći u vezu određeni skup činjenica koje se moraju ostvariti (potpisivanje nekih dokumenata; zarađivanje određene količine novca) sa određenim pravnim posljedicama (stvaranje određenih ugovornih prava i dužnosti; dužnost plaćanja određenog iznosa poreza). Normativnost pravne norme jeste smisao u kojem su pravni odgovori koji su upravo spomenuti "neopcionalni", način na koji pravne norme stvaraju (ili strijeme da stvore) dužnosti da ljudi učine ili se suzdrže od činjenja određenih radnji. Konačno, legitimitet se tiče pitanja kada izdavatelj navodnih pravni normi ima pravo da čini takve zahtijeve. Iako su normativnost i legitimitet očito povezani - i po nekim objašnjenjima nerazdvojni - čini se da se oni tiču dva različita pitanja: normativnost se bavi metafizičkim pitanjem, "kako društvena, faktička, praksa stvara norme?", legitimnost se bavi moralnim ili političkim pitanjem, "šta daje bilo kojem pojedinačnom navodnom stvaraocu prava pravo da zahtijeva da se neko treba, ''prima faciae'', pokoravati?". (''Ibid.'')

==J==

*[[Jack Balkin]]
**"Legitimnost, ukratko, jeste odlika političkog i pravnog sistema koja sistem čini dovoljno vrijednim poštovanja tako da ljudi koji u njemu žive imaju dobre razloge da nastave da prihvataju korištenje državne prinude za provođenje zakona protiv njih i protiv drugih, čak i kada se ne slažu sa svim zakonima (ili kako su zakoni primjenjeni u praksi) i čak misle da su neki od zakona dosta nepravedni." (''[[Ustavno iskupljenje]]'')
**"Sistem koji nije minimalno prihvatljiv, ili je tek takav, može se ipak prihvatiti kao legitiman ako članovi političke zajednice imaju vjere da će, s vremenom i naporom, nastati puno pravedniji i pravičniji režim. Sigurno, ovako se opravdavaju mnogi revolucionarni režimi, i odgovor zašto članovi ugnjetavanih manjinskih grupa mogu još isticati vjerovanje u legitimnost nepravednog režima koji ih ugnjetava. Suprotno, ako članovi nemaju vjeru u dugotrajnu prihvatljivost sistema, ako vjeruju da stvari neće postati puno bolje, ili ako vjeruju da je režim na silaznoj spirali prema nesposobnosti ili tiraniji, legitimnost sistema je značajno potkopana." (''Ibid.'')
**"Ustav nije bio dovršen u trenutku njegovog usvajanja. On je i uvijek jeste djelo u nastanku. To je ujedno simptom njegove nesavršenosti i izvor njegovog potencijalnog poboljšanja. Ustav ističe svoju legitimnost, ali da bi ustavni projekat kao cjelina bio legitiman, ljudi moraju vjerovati da je dovoljno vrijedan njihovog poštovanja da opravda državnu prisilu nad njima i drugima. I budući da za mnoge ljude on trenutno nije vrijedan poštovanja, ljudi moraju imati vjeru da, uprkos njegovim trenutnim nesavršenostima, on može takav postati vremenom. / Za mnoge ljude, problem ustavne vjere uopće ne nastaje. Mnogi ljudi mogu biti razumno spokojni sa statusom quo; drugi, međutim, da li iz patriotizma, inercije, ili oboje, mogu vjerovati da je sistem sasvim uredu takav kakav je. Za takve ljude, ustavna vjera nije naročito teška; uistinu, ona ne mora biti uopće važna. Ali za ljude koji se nađu u poziciji disidenta, koji vide ozbiljne nepravde, i koji su zabrinuti da zemlja izmiče kontroli, ustavna vjera je izrazito važna. Za te ljude, Ustav-u-praksi nije vrijedan njihovog obožavanja i poštovanja. Vjernost ustavnom projektu - i samom Ustavu - prema tome zahtijeva vjeru u eventualno iskupljenje Ustava. Ustavno iskupljenje nije garantovano, a čak i kada dođe, nikada nije potpuno, nikada nije savršeno, i nikada nije sasvim nevino. Ipak, mogućnost ustavnog iskupljenja potcrtava vjeru u trenutni sistem, naročito za ustavne disidente. Sa takvom vjerom, naš sporazum sa paklom mogao bi već postati povelja iskupljenja; bez takve vjere, on ostaje pakt sa smrću." (''The Distribution of Political Faith'')
**"Neki ljudi možda prihvataju sadašnji sistem ne zato što vjeruju da je moralno ili demokratski adekvatan, već zato što se plaše da će čak gori sistem nastati koji će imati čak manje legitimiteta. Ovi ljudi utemeljuju svoje prihvatanje režima ne u ustavnoj vjeri u bolji svijet, već u ustavnu strepnju od goreg. / Ustavna strepnja je inverzija ustavne vjere. Osoba koja djeluje iz ustavne strepnje vjeruje da je sadašnji sistem - nepravedan kakav je - vjerovatno bolji nego alternative. Takva osoba ima neku vrstu ustavne vjere. Ali ono što dominira njihovim svjetonazorom nije nada u bolje sutra, već strah od toga što promjena može donijeti. Ovo viđenje političkog legitimiteta - ono utemeljeno na strepnji prije nego nadi - bliže je Thomasu Hobbesu nego Fredericku Douglassu." (''Ibid.'')
**"Može li ustavna strepnja - nasuprot ustavnoj nadi - činiti osnov ustavnog legitimiteta? Liberalni princip legitimiteta tvrdi da je država legitimna kada bi sve razumne osobe pristale na upotrebu sile države protiv njih i drugih. Sada, ako se veoma nepravedan ustav čini najboljim što imamo, i ako se plašimo da njegovo odbacivanje može voditi značajno gorem stanju stvari, ili raspadu društvenog poretka, onda sve razumne osobe bi mogle na njega pristati, i prema tome ustavna strepnja mogla bi biti osnov za političku legitimnost. To nije liberalizam nade, ili čak Rawlsov liberalisam razumnog preklapajućeg konsenzusa, već liberalizam strepnje. To je hobbsijanski liberalizam, koji možda uopće nije veoma liberalan, da ne spominjemo jednakost [...] [N]eki ljudi mogli bi se držati Ustava iz straha radije nego nade. Ipak, vjerovatnije je da su pogledi mnogih ljudi o Ustavu komplicirani spoj političke vjere i političke strepnje. Ljudi se nadaju da se Ustav može iskupiti vremenom, i plaše se njegovog napuštanja za nesigurnu budućnost. Postavljeno na ovaj način, mi možemo posmatrati ustavnu vjeru i ustavnu strepnju ne kao kontradiktorne ili nekompatibilne, već kao dijelove veće distribucije vjere i nepovjerenja koja može činiti političku vjeru mnogih ljudi." (''Ibid.'')

*[[Jeremy Waldron]]
**"[P]rirodne dužnosti dolaze na svenu samo tamo gdje predmetna organizacija prolazi ne samo testove pravde i učinkovitosti, već također i test legitimnosti. Ono što se mora ustanoviti jeste da postoji dobar razlog za priznavanjem ''ove'' organizacije, nasuprot bilo koje suparničke organizacije, kao ''one'' koja treba činiti pravdu na datom teritoriju ili u odnosu na tvrdnje koje su u pitanju. Ukoliko takvi razlozi postoje, organizacija je "legitimna". Legitimnost, onda, jeste isključiva karakteristika: samo jedna organizacija može biti legitimna u odnosu na određeni skup tvrdnji ili u odnosu na pitanja pravde koja se javljaju na određenom teritoriju." (''Special Ties and Natural Duties'')
**"Stanovište do kojeg smo došli jeste da organizacija koja je pravedna, učinkovita i legitimna (u smislu da je izdvojena kao ''istaknuta'' organizacija za ovaj teritorij) ima ''eo ipso'' zahtjev na našu vjernost. Iako narodni pristanak može biti impliciran u njenoj pravdi, njenoj učinkovitosti, ili njenoj legitimnosti, moralni zahtjev da podržavamo i pokoravamo se takvoj  organizaciji nije sam temeljen na bilo kakvom obećanju kojeg smo učinili." (''Ibid.'')

*[[Joseph Raz]]
**"Općenito je poznato da niko ne može nametnuti dužnost drugome samo svojim izražavanjem volje da drugi ima takvu dužnost. Ako vlade to mogu učiniti, to može biti samo zbog toga i utoliko što postoje valjani principi koji ustanovljavaju njihovo pravo da to učine. Ti principi, principi koji ustanovljavaju legitimitet prava stvorenog od čovjeka i vlada koje ih prave, sami su, šta god drugo da su, moralni principi." (''Inkorporacija pravom'')
**"Ustavna teorija sastoji se od dva glavna dijela, objašnjenja autoriteta ustava, i objašnjenja načina na koji ustavi trebaju biti tumačeni. Prvi objašnjava pod kojim uslovima je ustav države legitiman, prema tome utvrđujući uslov pod kojim mu se građani imaju dužnost pokoravati. Čineći to, nudi objašnjenje principa političke moralnosti koji podupiru ustav, ukoliko što opravdavaju i legitimiziraju njegovo provođenje, ukoliko je uistinu opravdan. Teorija ustavnog tumačenja objašnjava načine na koje su određeni principi ustavnog tumačenja u različitim državama. Princip ustavne teorije koji ima široku podršku kaže da principi ustavnog tumačenja zavise u dijelu o teoriji ustavnog autoriteta. U određenju uslova ustavnog legitimiteta, teorija autoriteta ustava doprinosti određivanju principa tumačenja." (''On Authority and Interpretation of Constitutions: Some Preliminaries'')
**"''Dokle god ostaju u okviru granica postavljenih od moralnih principa'', ustavi sami sebi potvrđuju valjanost, utoliko što se njihova valjanost izvodi iz ničega više od činjenice da su tu. Treba se dodati da ovaj zaključak slijedi ako moralnost nedovoljno utvrđuje principe koji se tiču forme vlade i sadržaja pojedinačnih subjektivnih prava zajamčenih u ustavima [...] Osnovna posljedica jeste da je u okviru širokih granica postavljenih od moralnih principa, pravo temeljeno na praksi samo-opravdavajuće. Ustav države je legitimni ustav jer je to ustav kojeg ima. " (''Ibid.'')
**"Općenito govoreći, argument stabilnosti i nedovoljne moralne određenosti ustavnih principa zajedno ustanovljavaju samo-legitimacijski aspekt ustavnih praksi i tradicija. [Ipak, postoje] dvije temeljne razlike između njih. / Na prvom mjestu, argument nedovoljne određenosti znači da u okviru širokih granica određenih moralnim principima sâmo postojanje ustava ustanovljava da je dobar ustav za predmetnu državu. I drugi bi bili dobri, ali budući da nisu usvojeni, ne oni već onaj koji je zajamčen u praksama te države je njen legitimni ustav. Poželjnost stabilnosti ne određuje da je ustav legitiman. Ona se primjenjuje čak i na nelegitimne ustave. Nedostaci koji dolaze s nestabilnošću primjenjivi su i tamo, ali oni se prevazilaze drugim obzirima. / Drugo, dok argument nedovoljne određenosti dopušta da su, u granicama, postojeći ustavi samo-legitimirajući, to ne predstavlja razlog za nemijenjanjem ustava. Ustav je legitiman, ali također bi bile i mnoge alternative koje bi imali na njegovom mjestu. Argumenti stabilnosti, s druge strane, iako ne ustanovljavaju legitimnost postojećeg ustava, ustanovljavaju postojanje razloga za nemijenjanje postojećeg ustava. / Stvari su drugačije ako je ustav moralno legitiman - to jeste, ukoliko utemeljuje jedan od dozvoljenih oblika vladavine, ako leži u okviru dopuštenog kao što je određeno moralnim obzirima. Kada je tako, argumenti nedovoljne određenosti i stabilnosti udružuju se u legitimaciji ustava i pružaju razlog za zadržavanjem ustavne tradicije takve kakva je. / Kakvu ulogu, ako ikakvu, igraju tvorci ustava u davanju legitimnosti? Njihova uloga može imati veliki praktični značaj, iako je to sekundarna uloga, iz teorijske tačke gledišta. U osnovi oni pomažu da se pokrene ustavna tradicija, i ponekad njihov ugled pomaže mu da opstane. Oni ga mogu obdariti autoritetom u njegovim ranim godinama, a ugled kojeg uživaju može biti od velike važnosti u određivanju voljnosti stanovništva, i njihovih politički aktivnih grupa, da ga poštuju. Ta voljnost je ključna za opstanak i legitimitet ustava. Ali takva je u onoj mjeri u kojoj pomaže da dovode ustav u granice moralno dopuštenog." (''Ibid.'')

*[[Joseph H. H. Weiler]]
**"Paradoks je stoga da izazov legitimnosti usmjeren na praksu Suda [pravde EU] ne leži, kako se često pretpostavlja, u njegovoj hermeneutici - dobrom ishodu temeljenom na upitnom tumačenju - već baš u suprotnom: nepobitnom tumačenju, ali ishodu koji podupire, podržava, i legitimira visoko preblematični proces odlučivanja. Suštinski onda, puno vrednovana prava Zajednice koja gotovo bezizbježno služe ekonomskim interesima pojedinaca “kupljena” su u nekoj mjeri po cijeni demokratskog legitimiteta." (''Deciphering the Political and Legal DNA of European Integration: An Exploratory Essay'')

*[[Jürgen Habermas]]
**"Legitimitet znači da je politički sistem vrijedan za priznavanje." (''[[Komunikacija i evolucija društva]]'')

==K==

*[[Kenneth Einar Himma]]
**"[P]roblem pravne [[norma]]tivnosti ne treba se miješati sa onim državne legitimnosti. Problem državne legitimnosti najčešće se poima na način da se tiče indentifikovanja uslova pod kojima je ''moralno dopušteno'' za pravni autoritet da prinudno ograničava ponašanje. Rješavanje problema državne legitimnosti uobičajeno se smatra da zahtijeva pokazivanje kako pravne norme dovode do sadržajno-nezavisnih ''moralnih'' dužnosti pokoravanja koje se duguju državi. Ako se to može pokazati, država se smatra opravdanom u prinudnom osiguravanju poštivanja tih dužnosti. Problem pravne normativnosti ne tiče se toga kako pravo može ili uspijeva u nuđenju ''moralnih'' razloga za djelovanje, već kako pravo pruža razloge za djelovanje koji su svojstveni za ''pravo''. Neko može imati pravne dužnosti da vrši djela koja krše njegove moralne dužnosti [...] Ponovo, treba ponoviti da problem ovdje nema ništa s ''moralnim'' legitimitetom i opravdanjem izvršenja zakona ili ''moralnim'' autoritetom prava; stvar je ''pravne'' prakse, opravdanja, i pravnog autoriteta." (''A Comprehensive Hartian Theory of Legal Obligation: Social Pressure, Coercive Enforcement, and the Legal Obligations of Citizens'') 

==M==  

*[[Mihajlo Lanović]]
**"Za pravo je, dakle, značajno da legitimnost njegova podrijetla ne spada među bitne karakteristike osnovnog pojma njegova. Pravo se u uređenima ljudskim zajednicama stvara, doduše, redovno i po pravilu na propisani način, ali može da nastane, pa nerijetko i stvarno nastaje i uz očitu povredu postojećeg prava. Ono pravo zovemo ''zakonitim'' ili ''legitimnim'' pravom, a ovo potonje ''nezakonitim'' ili ''ilegitimnim''. Međutim, te oznake upućuju samo na način postanka pravnih norama, a nemaju nikakove veze ni sa kakvim razlikama u pravnoj njihovoj obaveznosti, jer i povredom prava nastalo nezakonito pravo obavezuje posve jednako podanike kao i uz sve propisane formalnosti stvoreno legitimno pravo [...] Može pravna vlast i da vrijeđa etičke nazore svojih podanika, doklegod je samo redovno i po pravilu slušaju; ona može da i sav pravni poredak protke sve samim ilegitimnima pravnim normama, doklegod samo ostaje pravnom vlašću svojih podanika. Ali, kad se jedanput povrijeđeni moralni osjećaji podanički ustreme protiv tiranina, kad zahtjev legitimnosti pravnog poretka u narodu tako ojača te redovna provedba nemoralnih i protivzakonitih pravnih norama u pitanje dođe, onda je sa njome u pitanju i sam opstanak pravne vlasti. I pravna vlast koja bi, uprkos tome, i dalje vrijeđala etička uvjerenja svojih podanika potsijecala bi sama debelu granu na kojoj sjedi, zatrpavala bi sama muljem bistro vrelo svoje životne snage... U toj tačci, eto, poklapa se pravo sa moralom; u tome je smislu etičko odobravanje podanika trajnim izvorom pravne vlasti; a utoliko je tačna i ona: Iustitia regnorum fundamentum." (''[[Uvod u pravne nauke]]'')

==N==

*[[Neil MacCormick]]
**"Među implikacijama naše koncepcije da je pravo institucionalni normativni poredak, su sljedeće: u jednu ruku, postojanje institucija sa ovlaštenjima stvaranja prava ili presuđivanja ili provođenja prava zavisi od normi nadležnosti koje se same imaju smatrati elementima sistema; u drugu ruku, funkcija tih istih institucija jeste da zakonodavno odrede, ili da presude o tome i protumače, ili da podrže, same norme koje konstituišu sistem. U tom smislu, zakoni tvore institucije, a ipak u isto vrijeme institucije stvaraju zakone. Pravni sistemi u njihovoj savremenoj razvijenoj formi ističu naizgled paradoksalni karakter samo-referentnosti. Ipak to nije previše paradoksalno, jer je njihovo institucionalno postojanje tek "u dijelu" zavisno od njihovih sopstvenih normi; također je zavisno od barem nekog nivoa učinkovitosti, a to zahtijeva neku kombinaciju sljedeće dvije stvari: legitimnost u očima onih koje te putativne norme sistema regulišu; i moć ili utjecaj nad ponašanjem ljudskih bića prema kojima su norme usmjerene. Izvori i forme legitimnosti, moći i utjecaja su, naravno, karakteristično različite s obzirom na različite forme pravnih poredaka. U slučaju države, sa svojom pretenzijom u fizičkoj prisili, politička i vojna moć važne su u osiguranju državnih institucija i pokoravanju normama koje konstituišu ili su konstituisane tim institucijama." (''The Maastricht Urteil: Sovereignty Now'')

*[[Nurko Pobrić]]
**"Pravna država je, dakle, ona država koja je svoje javne i društvene ustanove postavila i tako ih ostvaruje (sistematska i socijalna integracija) da se princip legitimiteta i legaliteta kreće na stupnjevima društvene tolerancije, a ljudska prava su ostvarena u mjeri u kojoj to omogućuje svijest i savjest savremenog čovjeka. Pravna država je ona u kojoj se ostvaruje legalitet ljudskih prava, a taj legalitet se približava legitimitetu, u kojoj sudija, više nego drugi, primjenjuje pravo, tako da njegova riječ ostaje da preživi svoje vrijeme. Ukratko, država stiče svojstvo pravne države kada je pravo legitimno u svom izvoru i legalno u svojoj primjeni." (''Etnokratski i pravnodržavni elementi u ustavnom sistemu BiH: da li bosansko-hercegovački model odgovara standardu pravne države'')

==P==

*[[Peter Koller]]
**"[P]ravni autoriteti moraju isticati moralnu legitimnost za svoje direktive da bi mogli tvrditi da te direktive adresati općenito trebaju prihvatati kao obavezujuće. Ova tvrdnja, ako se uzme za ozbiljno, pretpostavlja vjerovanje autoriteta u moralnu legitimnost njihovih poredaka. U drugu ruku, postoji tvrdnja adresata da pravne direktive, da bi bile prihvatljive kao obavezujuće norme, moraju biti legitimne u smislu da zadovoljavaju određene zahtjeve moralnosti, tvrdnja koja stvara potrebu za moralnim opravdanjem prava. Uzajamno dejstvo između dvije tvrdnje, koje često nisu u skladu, jeste od odlučujuće važnosti za održavanje pravnog poretka, kako u odnosu na njegovu normativnu valjanost , tako i društvenu učinkovitost. Normativna snaga prava čini nužnim ne samo iskrenost i uvjerljivost isticanja legitimnosti na strani njegovih vodećih vlasti, već također, barem u nekom minimalnom opsegu, vjerovanje njegovih adresata u njegovu legitimnost. A društvena učinkovitost prava, odnosno njegova prava funkcionalna i temporalna stabilnost, zahtjeva čak i više." (''On the Nature of Norms'').

*[[Peter Lindseth]]
**"[D]emokratski legitimitet u najdubljem smislu zavisi ne samo od demokratskih inputa i autputa. Radije, on konačno zavisi od toga da li postoji ovaj presudni osjećaj historijskog identiteta između vladajućih institucija i "naroda" samosvjesnog sebe kao takvog. Tvrdim da takav smisao demos-legitimiteta nije samo suštinski za demokratiju, već i za sam konstitucionalizam: na osnovu ovog demos-legitimiteta tek funkcionalne institucije vladavine (one koje bi inače posjedovale input i autput legitimnost) transformišu se u istinski "ustavne", jer se počinju razumijevati kao institucionalni izražaji prava demosa da sam vlada." (''Of the People: Democracy, the Eurozone, and Lincoln’s threshold criterion'')
**"U evropskom sistemu, uprkos značajnim promjenama u određenim tipovima regulatorne moći na supranacionalnom nivou (često sa značajnim, ako ponekad nejasnim, redistributivnim posljedicama), ova vrsta identiteta i legitimiteta i dalje ostaje područje historijski „konstitutisanih“ tijela nacionalne države, bez obzira da li zakonodavnih, izvršnih, ili zaista sudskih. Na ovaj način, sama legitimnost EU – pravna, tehnokratska, čak i kao instrument mira – ne treba se razumijevati kao ona autonomnog demokratskog i ustavnog „principala“ po sebi; radije, ima legitimnost funkcionalno moćnog i kvazi-autonomnog „agenta“." ''(Equilibrium, Demoi-cracy, and Delegation in the Crisis of European Integration'')
**"Demokratska i ustavna legitimnost nisu tek funkcije ustanovljavanja izbornih politika („politizacija“) ili instituisanja pravnih ograničenja na supranacionalni ili nacionalni autoritet („integracija kroz pravo“). Radije, demokratska i ustavna legitimnost na najrobusniji je način povezana sa tumačenjem historijskog identiteta zajednice kao samo-vladajućeg naroda kroz vrijeme. Stoga, demokratska i ustavna legitimnost nastaju zajedno, općenito govoreći. Iz ove perspektive, temeljito je pogrešno tvrditi da EU ima autonomni ustavni karakter – ne bitno koliko kreativno konceptualiziran – ako evropljani odbijaju da joj daju autonomni demokratski legitimitet, neposredovan kroz države članice. Bez obzira na bilo kakvu pravnu, tehnokratsku, input, output, ili čak „mesijansku“ legitimnost koju integracioni proces može inače posjedovati, ono što mu nedostaje, trenutno, jeste nužan smisao evropske vladavine kao historijski kohezivne zajednice („Evropa“ kao kolektivitet). Za tu specifičnu formu legitimiteta, evropska integracija je zavisila, i dalje zavisi, od svojih puno snažnije legitimisanih država članica, uprkos ekstenzivnim regulatornim ovlaštenjima koja su prenesena na supranacionalni nivo." (''Ibid.'')
**"Nejednaka raspodjela resursa legitimnosti također dovodi do zahtijeva za „ustavnom tolerancijom“ između i prema različitim državama članicama (''per'' [[Joseph H. H. Weiler|Wailer]]) kao također i priznanje temeljnog „demoi-kratskog“ karaktera evropske integracije (''per'' [[Kalypso Nicolaidis|Nicolaidis]]). Ili, alternativno, kao što bih ja to istakao, budući da je ustavna legitimnost raspodjeljena između konstituisanih tijela Država članica, čak i kada se regulatorni autoritet delegira na supranacionalni nivo – to jeste, odvajanje ovlaštenja i legitimnosti – evropske institucije ostaju, u njihovoj suštini, „upravne, ne ustavne“. Ovim mislim da evropske institucije, kao regulatorni činioci, postoje u izvedenom, delegiranom, agencijskom odnosu sa njihovim policentričnim ustavnim principalima na nacionalnom nivou, barem u političko-kulturnom smislu. To zauzvrat daje poticaj razvoju spektra nadzornih mehanizama u evropskom javnom pravu koji uključuju nacionalnu izvršnu, zakonodavnu, i sudsku vlast, tako proširujući, koliko god nesavršeno, „postratno ustavno ustanovljavanje upravne vladavine“ na supranacionalni nivo." (''Ibid.'')
**"Dodajući upravnu dimenziju kako ekvilibrijumu, tako i demoi-kratskoj teoriji stoga potvrđuje potrebu evropskog javnog prava da razvije integracijski analog italijsankom ''riserva di legge'' ili njemačkom ''Vorbehalt des Gesetzes'' na nacionalnom nivou. Cilj takvog analoga jeste da bolje definiše područja normativnog autoriteta koji moraju ostati kod država članica da bi održale svoj autonomni demokratski i ustavni karakter, čak i ako uostalom dopuštaju da se integracija nastavi. Upravna perspektiva na integraciju naglašava pravno-historijske temelje tih ograničenja delegacije i čini razumljivijom razlikovanje između legitimirajućeg nadzora i otvorene kontrole. Puki „nadzor“ je prihvatljivi način legitimacije unutar tih domena koji se razumiju kao pogodni za delegaciju pod (istina evoluirajućim) postratnom ustavnom ustrojstvu. Samo kada delegacija prijeti demokratskom karakteru države u historijski ili kulturno priznatom smislu nastaje potreba za istinskom demokratskom i ustavnom „kontrolom“." (''Ibid.'')

*[[Philip Pettit]]
**"Pitanje pravde je u tome da li je prisilno nametnuti poredak prihvatljiv ili opravdan ili poželjan; pitanje legitimiteta je u tome da li je prisilno nametanje poretka prihvatljivo ili opravdano ili poželjno. Oba pitanja pretpostavljaju nužnost prisilne države. Jedno pitanje odnosi se na vjerodajnicu društvenog poretka nametnutog od države, a drugo na vjerodajnicu načina na koji je nametnut-drugačije rečeno, o pravu države da ga nametne. Ideali su različiti jer je barem logički moguće za pravedan društveni poredak da bude nametnut na nelegitiman način i za nepravedan poredak da bude nametnut na legitiman način [...] Poredak će biti društveno pravedan utoliko što regulira vodoravne odnose ljudi jednih prema drugima na pogodan način, tretirajući ih kao jednake. A poredak će biti politički legitiman samo utoliko što regulira njihove vertikalne odnose sa državom ili kolektivitetom na pogodan način, davajući im jednak status u odnosu na vlast pod kojom žive." (''Legitimacy and Justice in Republican Perspective'')
**"Pravda je ideal za društveni poredak koji je nametnut od države, legitimnost je ideal za to kako društveni poredak treba biti nametnut. To da je društveni poredak pravedan daje građanima poseban, sadržajno-nezavisan razlog za pokoravanje nametnutim zakonima. To što je društveni poredak legitiman - da ga država nameće legitimno - daje im poseban razlog da prihvate režim. Razlika između pokoravanja zakonima i prihvatanja režima dolazi do izražaja u slučaju gdje građani cijene da je nametnuti društveni poredak nepravedan na različite načine, ali ipak priznaju da je legitiman. Legitimnost zahtjeva od građana da se suprotstavljaju zakonima koje drže nepravednim, ukoliko zaista odluče da im se suprotstave, samo unutar sistema; zahtjeva od njih da istraže samo one puteve koje sistem ostavlja otvorenim, gdje ti putevi uključuju, u krajnjoj instanci, građansku neposlušnost." (''Ibid.'')
**"[M]islim da bi mogao biti veoma dobar razlog - i ne samo razlog lične razboritosti - da se stane sa otporom prema određenoj vrsti nelegitimnog režima, naročito jer otpor uključuje rizike nasilja i haosa. Ovo iz razlga što koliko god nelegitiman da jeste, možda još uvijek ima mogućnosti da se režim učini legitimnim tako što će ga se tretirati kao da je legitiman: to jeste, što ćemu se suprotstavljati samo unutar sistema. Bez da je u potpunosti legitiman, sistem u tom smislu može biti legitimizirajući. A legitimiziranost može vjerovatno biti pribježišni razlog da se izbjegne otvoreni otpor i da se suprotstavlja državi samo iz sâmog sistema." (''Ibid.'')

==R==

*[[Richard Fallon]]
**"[T]emelji prava, uključujući ustavno pravo, leže u sociološkom okrilju i prihvatanju pravila, normi, i interpretativnih praksi. Ustav je pravo jer je prihvaćen kao takav [...] To nikako ne znači, međutim, da se pravna legitimnost urušava u sociološku legitimnost. Kao što sam već istakao, jednom kada ustav dostigne status temeljnog prava, onda zakoni koji su propisno proglašeni u skladu s njim posjeduju pravnu legitimnost, čak i ako imaju relativno malo sadržinske ili autoritativne sociološke legitimnosti [...] Samo najtemeljnije pravne norme duguju svoju legitimnost neposredno prihvatanju [...] Onda kada se najtemeljnije pravne norme ustanove prihvatanjem, međutim, one opskrbljuju pravne standarde, ne sociološka mjerila, u odnosu na koje se može mjeriti pravna ispravnost i legitimnost [...] Pravna i ustavna legitimnost može zavisiti također od moralnih obzira blisko usklađenih sa moralnom legitimnošću [...] [M]eđuzavisnost nastaje zbog toga što temeljne norme ustavnog prava, koje su same utemeljene u prihvatanju, dopuštaju i ponekad zahtijevaju od donosilaca odluka da vagaju moralne obzire u određivanju kako inače neodređeni pravni materijali trebaju najbolje biti tumačeni." (''Legitimacy and the Constitution'')
**"Po svojoj prirodi, prizivi standarda minimalne [moralne] legitimnosti ciljaju da opravdaju ''status quo'', ne na osnovu toga što otjelovljuju pravdu, već najvećim dijelom zbog toga što je to bolje od anarhije. Naš Ustav i pravni režim kojem pomaže da bude ustanovljen sigurno su bolji od anarhije, ali je također i ustav gotovo svake druge države-nacije [...] [A]ko je Ustav samo minimalno legitiman, pitanja nastaju oko toga da li će zvaničnici uvijek biti moralno opravdani u njegovom provođenju, kao i zakona koji su usvojeni u skladu s njim. Dok bi zvaničnici vjerovatno uvijek bili moralno opravdani u poštovanju idealno legitimnog ustava, tek minimalno legitiman ustav, poput našeg, ne rješava tako jasno sva pitanja o moralnoj legitimnosti zakona i djelovanja zvaničnika." (''Ibid.'')   
**"Dok je moralna legitimnost normativni koncept, sociološka legitimnost je stvar činjenice, koja uključuje to šta ljudi smatraju legalno ili moralno legitimnim, ne šta je stvarno legalno ili moralno legitimno. Nemoguće je zamisliti kako bi normativni i empirijski sudovi mogli biti udruženi u konceptu sveopće legitimnosti, osim ukoliko taj pojam ne bi tek upućivao na sud koji se tiče toga, uzimajući sve stvari u obzir, šta donosioci odluka konačno smatraju da ''treba'' biti učinjeno ili što se može smatrati ponašanjem koje je moralno dopustivo." (''Ibid.'')

*[[Randy Barnett]]
**"[R]ijetko ko stane da se zapita da li je Ustav legitiman. Ovo je nesretno jer ako Ustav nije legitiman, onda nije jasno zašto bi nas bila briga šta znači. A ako jeste legitiman, mi moramo znati ''zašto'' prije nego što možemo riješiti kako da tumačimo šta on kaže. / Legitimnost Ustava ne može, onda, samo biti pretpostavljena. Osim ukoliko se otvoreno ne suprotstavimo pitanju njegove legitimnosti, mi nikada nećemo znati da li mu se trebamo pokoravati, poboljšati ga, ili ga u potpunosti ignorisati." (''Constitutional Legitimacy'')
**"Iako je Ustav pravo, on je pravo u sekundarnom, ne u primarnom smislu. Njegov smisao je da obavezuje vladine zvaničnike, ne pojedince. / Pravo pitanje je, onda, ne to da li Ustav obavezuje građane, već da li su građani obavezani naredbama i zakonima koje su izdali zvaničnici koji su postupali u njegovo ime. Da li činjenica da je "pravo" valjano usvojeno u skladu sa Ustavom znači da obavezuje nekoga u njegovoj savjesti? Drugim riječima, da li je neko moralno obavezan da poštuje pravo koje je usvojeno u skladu sa ustavnim procedurama? Ili je jedini razlog za pokoravanje valjanom pravu strah od kazne u slučaju da se bude uhvaćen u nepokoravanju?" (''Ibid.'')
**"Sistem za stvaranje prava je legitiman, onda, ako stvara naredbe kojima se građani imaju dužnost da pokoravaju. Ustav je legitiman ako stvara ovaj tip pravnog sistema. Kakav kvalitet mora imati ustav da bi bio legitiman u ovom smislu? Zašto građani imaju dužnost pokoravanja naredbama onih koji su ustavom određeni kao stvaraoci i izvršioci prava? Većina ustavnih teoretičara izbjegava izričito odgovaranje na ovo pitanje." (''Ibid.'')
**"Ja ne pitam zašto ljudi ''percipiraju'' ustav legitimnim, a ustavne zakone moralno obavezujućim već radije pitam koje kvalitete ustav treba imati da opravda ovo opažanje. Moj odgovor je da mi dugujemo ''prima faciae'' dužnost pokoravanja ustavno-valjanom pravu, samo ako ustavni procesi koji su korišteni za usvajanje zakona nude dobre razloge za vjerovanje da zakoni koji ograničavaju slobodu su i nužni za zaštitu subjektivnih prava drugih, bez neprikladnog kršenja subjektivnih prava onih čija sloboda je ograničena [...] [O]va kvaliteta zavisi od prisustva ili odsustva pristanka. Kada je pristanak prisutan zakonita naredba može ograničiti gotovo svaku slobodu osim neotuđivih prava ili slobodu da se poštuju prava drugih. Međutim, kada pristanak izostane [...] da bi obavezivao u savjesti, zakon mora biti i nužan za zaštitu prava drugih i prikladan utoliko što ne krši prava onih nad kojim ne nametnut. Ustavno legitimni proces stvaranja prava nudi osiguranje da su ispunjena oba ova zahtijeva. Kakva su to prava koja legitimni proces stvaranja prava mora osigurati da ne putu prekršena? Da držim da prirodna prava koja ljudi imaju prije nego što formiraju pravni sistem i koje zadržavaju osim ukoliko ne pristanu na njihovo otuđenje su ''subjektivna prava slobode''." (''Ibid.'')

*[[Ronald Dworkin]]
**"Ni jedna vlada nije legitimna osim koliko se ne obavezuje na dva vladajuća principa. Prvo, mora pokazati jednak obzir za sudbinu svakog čovjeka nad kojim tvrdi da ima vlast. Drugo, mora potpuno poštovati odgovornost i pravo svake osobe da odluči za sebe kako da učini nešto vrijedno od svog života. Ovi vladajući principi postavljaju granice oko prihvatljivih teorija distributivne pravde - teorija koje stipuliraju sredstva i mogućnosti koje vlada treba činiti dostupnim ljudima kojima upravlja." (''[[Pravda za ježeve]]'')
**"Politička zajednica nema nikakvo moralno ovlaštenje da stvori i provodi dužnosti protiv svojih članova osim ukoliko ih ne tretira sa jednakim obzirom i poštovanjem; osim ukoliko, drugim riječima, njene politike tretiraju njihove sudbine kao jednako važne i poštuje njihove pojedinačne odgovornosti za njihove sopstvene živote. Taj princip legitimnosti je najapstraktini izvor političkih prava. Vlada nema nikakav moralni autoritet da prinudi bilo koga, čak i da unaprijedi blagostanje ili dobrobit ili vrlinu zajednice kao cjeline, osim ukoliko ne poštuje ta dva zahtjeva od osobe do osobe. Principi dostojanstva, stoga, ističu veoma apstraktna politička prava: oni poništavaju vladine kolektivne politike. Mi formulišemo ovu hipotezu: sva politička prava su izvediva od tog temeljnog. Mi učvršćujemo i branimo pojedinačna prava pitajući, detaljnije, šta zahtjeva jednak obzir i poštovanje." (''Ibid.'')
**"Legitimnost zahtijeva distribuciju političke moći koja oslikava jednak obzir i poštovanje koje zajednica mora imati za svakog građanina. Taj zahtjev postavlja osnov: bilo kakvo značajno razlikovanje u političkom utjecaju različitih glasova građana je nedemokratsko i pogrešno osim ako ne zadovolji dva uslova, jedan negativan i drugi pozitivan. Prvo, ne smije signalizirati ili pretpostaviti da su neki ljudi rođeni da vladaju drugima. Ne smije postojati aristokratije rođenjem, koja uključuje aristokratiju spola, kaste, rase, ili etniciteta, i ne smije biti aristokratije bogatstva ili talenta. Drugo, mora biti moguće pretpostaviti da ustavni aranžman koji stvara razlikovanje u utjecaju unaprijeđuje legitimnost zajednice." (''Ibid.'')
**"Sudije ne dobijaju legitimnost od Boga ili izborima ili voljom onih kojima se vlada ili zbog njihove navodne pragmatične vještine ili inspirativne razumnosti. Jedini temelj njihove legitimnosti - ''jedini'' temelj - jeste disciplina argumenta: njihova institucionalna privrženost da ne čine ništa što nisu spremni opravdati kroz argumente koji zadovoljavaju, u isto vrijeme, dva temeljna uslova. Prvi je iskrenost. Oni sami moraju vjerovati, nakon temeljitog samo-ispitivanja, da ti argumenti opravdavaju to što čine, i moraju biti spremni da učine ono što argumenti opravdavaju također u kasnijim, možda dosta drugačijim slučajevima, kada njihove lične sklonosti ili politike budu drugačije uključene. Drugi uslov je transparentnost. Argumenti koje oni sami nalaze uvjerljivim moraju biti tačno oni argumenti koje oni predstavljaju stručnoj i laičkoj javnosti u njihovim odlukama, u onoliko detaljnosti koliko je neophodno da dopusti javnosti da sama sudi o adekvatnosti i budućim obećanjima tih argumenata." (''[[Duboko manjkavi izbori]]'')
**"Uvjerljiva teorija legitimnosti [...] mora postupati [...] po pretpostavci da građani rođeni u političkoj zajednici ili koji su joj pristupili kasnije, imaju pravedne obaveze prema toj zajednici, uključujući obaveze poštovanja njenih zakona ne bitno da li ili ne izričito ili čak prešutno prihvataju te obaveze. Ali oni će poprimiti takve političke obaveze samo ako i samo toliko dugo koliko vlada zajednice poštuje njihovo ljudsko dostojanstvo [...] Ne mogu imati bilo kakve obaveze prema zajednici koja me tretira kao drugo-razrednog građanina." (''[[Da li je demokratija moguća ovdje?]]'')

==S==

*[[Scott J. Shapiro]]
**"[P]ostoji tumačenje koje dopušta pripisivanje pravnog autoriteta moralno nelegitimnim tijelima. Ključno je ovdje prepoznati da, iako se pojam "autoritet" u tvrdnjama pravnog autoriteta odnosi na moralnu moć, riječ "pravni" često ne mijenja ovu imeničnu-farzu; radije, njegova uloga jeste da kvalificira izjavu u kojoj je umetnuta. Kada pripišemo pravni autoritet nekome, drugim riječima, mi nužno ne pripisujemo bilo kakvu vrstu moralnog legitimiteta. Mi tvrdimo da, ''iz gledišta prava'', osoba koja je u pitanju ima moralno legitimnu moć. Slično, reći da je neko pravno obavezan da izvrši neku radnju ne mora obavezati onoga ko to ističe da potvrdi da je neko stvarno obavezan da izvrši tu radnju, odnosno, da ima moralnu obavezu da izvrši tu radnju. Izjava se može razumjeti utoliko da je iz pravnog gledišta neko (moralno) obavezan da izvrši tu radnju. Ovo se može nazvati "perspektivim" tumačenjem." (''[[Legalnost]]'')
**"Gledište prava [...] je perspektiva određene normativne teorije. Prema toj teoriji, oni koji su ovlašteni normama pravnih institucija imaju moralni legitimitet i, kada djeluju u skladu sa tim normama, oni stvaraju moralne dužnosti pokoravanja. Pravno gledište određenog sistema, drugim riječima, jeste teorija koja drži da su norme tog sistema moralno legitimne i obavezujuće. Normativna teorija koja predstavlja gledište sistema nije cjelokupni prikaz morala. Pravno gledište samo ističe da su norme pravnog sistema legitimne i obavezujuće i da se prema tome moralna pitanja moraju odgovarati na osnovu tih normi; ono šuti o tome kako odgovoriti na moralna pitanja koja nisu razriješena tim normama. Štaviše, ova normativna teorija može biti pogrešna iz perspektive morala [...] [P]ravno gledište uvijek ''tvrdi'' da predstavlja moralno gledište, čak i ako je u tome neuspješno." (''Ibid.'')

*[[Stephen Perry]]
**"Legitimni politički autoritet, slažu se mnogi, uključuje pravo na upravljanje. Jedno veoma rasprostranjeno i snažno razumijevanje onoga što ovo znači jeste da politički režim ima pravo na upravljanje samo ako, između ostalog, ima dosta široko [[Wesley Newcomb Hohfeld|hohfeldijansko]] ovlaštenje da promijeni normativnu situaciju svojih subjekata, na primjer, namečući dužnosti ili dodijeljujući im subjektivna prava [...] [L]egitimni autoritet je moralni autoritet [...]" (''Political Authority and Political Obligation'')
**"[Z]bog razloga koji imaju veze s činjenicom da zahtijevi prava za autoritetom nisu samo konceptualno nužno kategorički, već i moralno nužno kategorički, ni legitimni autoritet prava (gdje postoji) niti dužnosti koje su posljedica njegovog postojanja ne mogu biti uslovljeni slučajnostima koje uključuju svojevoljne akte građana." (''Ibid.'')
**"Legitimni moralni autoritet može postojati jedino ako postoji nešto dovoljno dobro ili vrijedno oko toga da jedna osoba ima mogućnost da s namjerom promijeni normativnu situaciju druge osobe." (''Ibid.'')

*[[Sylvie Delacroix]]
**"U mom pokušaju definiranja koncepta normativnosti kako se primjenjuje na pravo, precizirala sam dva različita 'nivoa' na kojima neko može postaviti definiciju pravne normativnosti. Razlikovanjem između sposobnosti prava da upravlja ponašanjem i mogućnosti prava da stvara dužnosti, tvrdila sam da naše objašnjenje pravne normativnosti dobija formu u pokušaju artikuliranja 'rascjepa' između ova dva nivoa. Kada su razlozi koje nudi pravo dovoljno snažni da stvore dužnosti? Ako se hoće ostaviti ikakav prostor za ideal građanske odgovornosti, odgovor se mora oblikovati u terminima moralne legitimnosti: zahtjev prava za našom obavezanošću, o nametanju dužnosti nama, uspješan je ako se doživi kao legitiman, ako se smatra da promovira ideale ili vrijednosti koje mi želimo da pravo njeguje. Razov način izražavanja ove ideje leži u 'uobičajenoj tezi opravdanja': pravo se smatra legitimnim, i prema tome obaveznim, ako njegovo 'rješenje-prečica' za kompleksna balansiranja svih razloga koji se primjenjuju na pojedinca stvarno dopušta njoj da se povinuje zahtjevima 'ispravnog razuma'. / Po ovom gledištu, onda, ne može se objasniti normativnost prava samo ukazujući na njegovu mogućnost nuđenja razloga koji su sposobni da učestvuju u nečijim praktičnim promišljanjima. Jer, ako ti razlozi nisu nikada dovoljno jaki da stvore dužnosti, ako zahtjev prava za našom obavezanošću uvijek biva pobijeđen od drugih zahtjeva, bili oni moralne ili razborite prirode, postojao bi osjećaj nelagode u smatranju prava normativnim, i možda daljim njegovim smatranjem kao prava ''tout court''. Moglo bi biti primamljivo, iz ove perspektive, izjednačiti koncept dužnosti i normativnosti: pravo je normativno ako uspijeva u nametanju dužnosti nama. Nedostatak postavljanja definicije pravne normativnosti tako visoko, međutim, jeste da ili ugrožava mogućnost i relevantnost moralnog ocjenjivanja prava, ili ono pretpostavlja da pravo može samo biti isprekidano normativno (tj. kada god ne uspije u svom zahtjevu za nametanjem dužnosti nama, ono prestaje biti normativno). / Radije nego 'postavljanjem' definicije pravne normativnosti na bilo koji od ova dva nivoa (upravljanje ili dužnost), ja sugerišem [...] da nam je bolje da zamišljamo pravnu normativnost kao ''dinamički'' koncept koji dobiva svoj oblik i značenje iz sukoba sa obzirima koji su prvi izazvali njegov nastanak, to jeste, zahtjevima moralnosti i razboritosti. Kada se suoči sa ovim zahtjevima, razlozi koje nudi pravo mogu ponekad, u bilanci, ne uspjeti da stvore dužnosti. Daleko od toga da pravu oduzimaju njegovu normativnu snagu, može se svaki takav izazov pravnoj legitimnosti smatrati prilikom za ponovno oblikovanje građe moralnih i društvenih očekivanja koji uslovljavaju i definiraju normativnu dimenziju prava (pod pretpostavkom, naravno, da institucionalna struktura prava ostane dovoljno fleksibilna da bude u mogućnosti da integrira izričaje neslaganja)." (''[[Pravne norme i normativnost: esej o genealogiji]]'')
**"Ja ne mislim da se može objasniti 'normativna snaga [prava] da stvori istinska subjektivna prava i dužnosti' nezavisno od obzira legitimnosti [...] Kada pravni sistem postane nesposoban u integriranju izražaja neslaganja, kada tenzija između percipirane legitimnosti prava i njegove tvrdnje za autoritetom postane prevelika, pravni sistem može biti oboren revolucijom, tako izazivajući potrebu za stvaranjem nove normativne strukture. Ove revolucionarne okolnosti ne trebaju biti zamijenjene za jedine slučajeve gdje možemo prikladno govoriti o 'konstruisanju' pravne normativnosti [...] Kada pravni sistem iz nekog razloga izgubi dodir sa tom društvenim 'građom', kada se slučajevi moralne nepokornosti umnože bez okidanja promjene u pravu, pravna normativnost vjerovatno će 'nestati' u toku političke revolucije, izazivajući potrebu za stvaranjem novog pravnog poretka 'u dodiru' sa tom novim društvenom građom." (''Ibid.'')
**"Mislim da se pravna normativnost najbolje razumijeva kao dinamički proces koji se hrani kroz svakodnevne sukobe između pravnih zahtjeva i drugih vrsta zahtjeva, uključujući one moralnosti i razboritosti. Kada pojedinac, suočen sa zahtjevima prava, uđe u praktično promišljanje koje je dovedu do toga da odbaci zahtjeve prava kao nelegitimne (ili zbog toga što krše njene moralne vrijednosti koje drži naročito bliskim, ili zbog toga što smatra da su zahtjevi prava kontra-produktivni u odnosu na neke razborite obzire koje drži važnim) ona doprinosi, koliko god minimalno, mijenjanju građu iz koje pravo nastaje i u odnosu na koje se ispituje. Čak i ako su rijetki slučajevi u kojima osoba stvarno ulazi u praktična promišljanja u ocjenjivanju zahtjeva prava, ti slučajevi doprinose, zajedno sa sudskim slučajevima i općom javnom debatom, u oblikovanju nekih aspekata društvenog svijeta u kojem mi živimo: 'građa' iz koje pravna normativnost nastavlja da se javlja." (''Ibid.'')

==V==

*[[Vjekoslav Miličić]]
**"Legitimitet prava je odgovor na bitno pitanje: na osnovu čega, iz čega ćudoredno opravdanje prava, onakvo kakvo bi ono (vrijednosno!) trebalo biti." (''[[Opća teorija države i prava (Miličić)|Opća teorija države i prava]]'')
**"Legitimitet vlasti ili ćudoredno opravdanje vlasti je kada većina građana neku vlast smatra i prihvaća primjerenom, valjanom, ispravnom. Dakle, vlast koja kakvoćom svoga uspostavljanja i postojanom kakvoćom svoga djelovanja biva prihvaćena od većine kao ćudoredno opravdana." (''Ibid.'')

==W==

*[[Wojciech Sadurski]]
**"U skladu sa liberalnim pristupom, činjenica pravnog usvajanja je ''jedan'' argument za pokoravanje (i u tome je ovaj pristup djelimično usklađen sa autoritarnom pozicijom), ali nije ''dovoljan'' razlog i dužnost pokoravanja nije apsolutna (i u tome je djelimično usklađen sa anarhističkom pozicijom). Srednji prostor koji zauzima liberalna pozicija pretpostavlja da postoji dužnost pokoravanja prema barem nekim autoritativnim pravilima koja nisu u suštini prihvaćena od određene osobe - i zadatak ove ideje legitimnosti jeste da odredi koji su kriteriji, osnovi i opseg moralne dužnosti pokoravanja tim pravilima [...] [R]azumnost političkih odluka, razumljena kroz kategoriju Javnog razuma, znači potragu za konsenzusom o tim odlukama osiguravajući da se temelje na razlozima koji se mogu opravdati svima, pa i ljudima koji se ne slažu sa tim odlukama u suštini. Mi se često nečemo slagati sa zakonom bez da dođemo do argumenta o njegovoj nerazumnosti, na primjer jer vjerujemo da je temeljen na pogrešnim empirijskim premisama koje su predmet osporavanja u dobroj vjeri, ili jer vjerujemo da postiže pogrešnu ravnotežu između različitih vrijednosti od kojih su sve razumne po sebi." (''Legitimacy of Law in a Liberal State: The Contours of Public Reason'')

[[Kategorija:Tema]]
{{Wikipedia}}