Revision 56955 of "Tumačenje" on bswikiquote

----

==Citati==
{{ABC}}

==A==

*[[Aharon Barak]]
**"Tumačenje, pri čemu mislim na racionalnu aktivnost davanja značenja pravnom tekstu (ne bitno da li je testament, ugovor, zakon, ili ustav), jeste kako primarni zadatak i najvažniji alat suda. Tumačenje izvlači pravno značenje iz teksta. Drugim riječima, tumačenje sačinjava proces putem kojeg se pravno značenje teksta "crpi" iz semantičkog značenja. Tumač prevodi "ljudski" jezik u "pravni" jezik. On mijenja "statičko pravo" u "dinamičko pravo" mijanjajući lingvistički tekst u pravnu normu." (''[[Sudija u demokratiji]]'')
**"Cilj tumačenja u pravu jeste ostvarenje svrhe prava; cilj u tumačenju pravnog teksta (poput ustava ili zakona) jeste ostvarenje svrhe teksta kojem služi. Pravo je stoga alat osmišljen za ostvarenje društvenog cilja. S njim se namjerava osigurati društveni život zajednice, u jednu ruku, i ljudska prava, jednakost, i pravda u drugu. Historija prava je potraga za prikladnom ravnotežom između tih ciljeva, i tumačenje pravnog teksta mora izražavati tu ravnotežu. Zaista, ako je zakon alat za ostvarenje društvenog cilja, onda tumačenje zakona mora biti učinjeno na način koji osvaruje taj društveni cilj. Štaviše, pojedinačni zakon ne stoji sam. On postoji u kontekstu društva, kao dio opće društvene aktivnosti. Svrha pojedinačnog zakona mora stoga biti ocjenjena nasuprot konteksta pravnog sistema. Ovaj pristup utemeljuje sistem tumačenja za kojeg ja mislim da je prikladan: svrhovito tumačenje." (''Ibid.'')

*[[Alex Schwartz]]
**"[K]ada se vidi kroz leću integriteta, ono što bi se činilo kao sirovo političko neslaganje preobraćuje se u interpretativno neslaganje. A ovo je dobra vrsta neslaganja. Politička zajednica općenito naviknuta da tretira barem dio svojih političkih neslaganja na ovaj način - kao interpretativne probleme - ima dvije poželjne odlike. Prvo, u samom činu neslaganja o tome šta principi znače, ljudi potvrđuju da pripadaju "interpretativnoj zajednici". Ovo je izraz zajedništva, ali ne zahtijeva niti pretpostavlja da ljudi dijele zajednički identitet. Drugo, u tretiranju neslaganja o principima kao interpretativni problem, ljudi se moraju baviti značenjem tih principa. U početku to može biti činjeno tek na strateški i cinički način - ljudi mogu tražiti značenja koja pristaju njihovim specifičnim svrhama. Međutim, kako ljudi postanu naviknutiji da tretiraju političko neslaganje također kao funkciju interpretativnog neslaganja, aktivnost konstruktivnog tumačenja postaje dio rutinske gramatike javnog razuma. Na ovaj način, pragmatički ustavni dogovor će se jednom početi razumijevati kao da leži na dubljim principima (koliko god oni bilo sporno njihovo značenje ili primjena). Ukratko, nada je da će stav izražen i promoviran integritetom imati tendenciju da gura početni ''modus vivendi'' u smjeru istinske zajednice principa [...] [V]rlina integriteta (jer je također metodologija) nudi praktični vodić o tome kako se ''modus vivendi'' treba transcendirati u praksi. Naročito, integritet nudi vodić onima koji imaju posebnu odgovornost da tumače ustavne norme u ime zajednice u pitanju - nazovimo ih "javni tumači". Javni tumači su "tumači" jer njihova uloga zahtijeva od njih da učine sudove o značenju pravnih normi (a ne tek da primjenjuju interpretativne sudove koje čine drugi); oni su "javni", ne samo jer su činioci države ili što su uključeni u tumačenje javnog prava, već jer imaju posebnu odgovornost da objasne značenje pravnih normi javnosti kojoj služe. Po ovoj definiciji, suštinski javni tumači su, naravno, sudije. Ali sudije su samo podskup javnih tumača [...] Ako zajednica podijeljena sukobljenim nacionalizmima treba da bude zajednica principa (a ne tek puki ''modus vivendi''), integritet mora biti rasprostranjen i stoga dostupan. Difuznija raspodjela interpretativne odgovornosti može pomoći po ovom pitanju [...] Ovaj scenarij zahtijeva [i] kritičnu masu javnih tumača koji su predisponirani da učine ustavni poredak najboljim što može biti; integritet ne bi bio izuzetna vrlina među ljudima koji vide njihov ustavni dogovor kao temeljno neiskupljiv i bez mogućnosti racionalne rekonstrukcije na način na koji to integritet zahtijeva [...] [O]no što integritet zahtijeva jeste da javni tumači pokušaju njihov ustavni poredak učiniti najboljim što može biti za "žanr" koji jeste. I, u slučaju podjeljenih drušava, ovo ima dodatnu ekspresivnu vrijednost promovisanja "zajednice principa" među ljudima koji inače ne dijele zajednički politički identitet [...] [G]dje su aranžmani za akomodiranje nacionalnog pluralizma već predmet ''modus vivendija'', javni tumači imaju, ako ništa drugo, odgovornost da pokušaju da učine stvari funkcionalnim. I [...] ova odgovornost je također mogućnost da se rekonstruiše pravni poredak kao zajednica principa. Osim ako javni tumači ne preuzmu na sebe ovaj cilj, ako se ne počnu baviti konstruktivnim tumačenjem, teško je zamisliti da ostatak zajednice ikada počne smatrati plurinacionalni ustavni poredak kao išta više od strateškog kompromisa među sukobljenim grupama." (''Patriotism or Integrity? Constitutional Community in Divided Societies'')

*[[Andrei Marmor]]
**"U uobičajenom korištenju jezika, kompetentni korisnici jednostavno čuju ili pročitaju nešto, i shodno tome razumiju šta izričaj znači. To se ne svodi na tumačenje izričaja. Tumačenje dolazi na scenu samo kada postoji nešto što nije jasno, kada postoji pitanje, ili zagonetka, nešto što se treba pojasniti. Uvijek postoji mogućnost nerazumijevanja, naravno, ali opet, nerazumijevanje ne zahtijeva tumačenje. Mi tipično pojašnjavamo nerazumijevanje ističući relevantnu činjenicu, npr. "to nije ono što x znači", ili "to nije ono što sam mislio", ili slično. Tumačenje, s druge strane, nije primjer pojašnjavanja nerazumijevanja. Vi ne tumačite ništa pukim upućivanjem na određenu činjenicu (lingvističku ili drugu) o tekstu ili njegovim predmetnim okolnostima. Tumačenje uvijek mora ići izvan nivoa standardnog razumijevanja značenja relevantnog izričaja. Kada ponudite tumačenje određenog teksta, vi težite da istaknete određeni aspekt teksta koji se nije mogao jednostavno shvaćen, recimo, njegovim čitanjem i shodno tome razumijevanjem onoga što izričaj znači. Prema tome, barem u jednom jasnom smislu, tumačenje uvijek dodaje nešto, novi aspekt teksta koji nije prethodno bio prepoznat ili uvažavan." (''[[Tumačenje i pravna teorija]]'')
**"[O]pćenito govoreći, nije u prirodi prava, kao što je u prirodi umjetnosti, da postane kulturni objekat koji je odvojen od specifičnog komunikativnog sadržaja koji je namjerio da prenese. Umjetnost je tu da se tumači; pravo je tu da se po njemu postupa." (''[[Filozofija prava (Marmor)|Filozofija prava]]'')
**"Pravo zahtijeva tumačenje kada je njegov sadržaj neodređen u pojedinom slučaju njegove primjene. Postoje tri osnovna izvora neodređenosti u pravu: sukob između različitih pravnih normi koje su primjenjive, semantička neodređenost, i određene pragmatične odlike komunikacije. Treba primijetiti, međutim, da se mora napraviti razlika između dvije vrste slučajeva. Ponekad [...] ne postoji pravo koje je primjenjivo na predmetni slučaj. Određeni spor ili pravno pitanje može biti neutvrđeno postojećim pravom iz jednostavnog razloga što ne postoji pravo koje se na njega primjenjuje. U takvim slučajevima, sudovi moraju utvrditi predmet popunjavajući praznine - u osnovi stvarajući pravo koje bi odlučilo slučaj. Da li želimo da nazovemo takve slučajeve ''tumačenjem'' od malog je značaja." (''Ibid.'')
**"Ako mislite da je intergeneracijska privrženost otjelovljena u okviru čvrstog ustava legitimna, kao što to očito čine originalisti, onda ste sasvim u pravu da tretirate ustavni dokument kao uobičajeni govorni čin, kojim ustavotvorci pokušavaju da komuniciraju neki definitivni pravni sadržaj, i naš je zadatak da pokušamo otkriti šta je taj sadržaj. Drugim riječima, prema moralno-političkom gledištu kojeg dijele originalisti, ima smisla misliti o Ustavu kao o zakonodavnom govornom činu u razgovoru između ustavotvoraca i subjekata, isto kao što mislimo o redovnom zakonodavstvu kao razgovoru u kojem zakonodavac govori nešto i mi pokušavamo da razumijemo šta je zakonodavac zaista rekao (i možda također šta je implicirao ili pretpostavio, itd.) [...] Što više sumnjate, moralno govoreći, u razumnost prethodnog obavezivanja ustavnog režima, i naročito, što vas više brine intergeneracijski autoritet čvrstog ustava, manje ćete biti priklonjeni misli o ustavu kao zakonodavnom govornom činu. Opće ustavne odredbe koje sadrže apstraktne moralno-političke principe, prema ovom gledištu, mogli bi biti neki magloviti i opći okvir, koji postavlja jezik u kojem se moralno-politički obziri moraju frazirati, ali ostavljajući nama da sadržaj relevantnih izražaja oblikujemo kako smatramo ispravnim u određeno vrijeme. Stoga, stvarna debata ovdje je oko prirode razgovora koji naš ustavni režim uspostavlja, što zavisi o našim gledištima o opravdanju konstitucionalizma, onoga za što su ustavi i šta ih čini legitimnim [...] Ne možete početi u nuđenju tumačenja romana bez da imate gledište o tome šta čini roman dobrim i vrijednim naše ocjene. Slično, ne vidim kako neko može imati bilo kakvu teoriju o ustavnom tumačenju koja nije osjetljiva na moralnu političku teoriju koju neko ima o opravdanosti konstitucionalizma i moralnoj legitimnosti sudske kontrole." (''Meaning and Belief in Constitutional Interpretation'')

==C==

*[[Cass Sunstein]]
**"Mnogi ljudi vjeruju da Ustav mora biti tumačen na njihov preferirani način. Oni insistiraju da sama ideja tumačenja zahtijeva da sudije usvoje njihovu sopstvenu metodu tumačenja temeljnog dokumenta [...] Tačno je da se neke zamislive prakse uopće ne mogu ubrajati u tumačenje. Ako sudije ne iskažu vjernost autoritativnim tekstovima, oni ne mogu tvrditi da ih tumače. Ali bez prekoračenja legitimnih ograničenja tumačenja, sudije mogu pokazati vjernost tekstovima na različite načine. Unutar tih granica, izbor između mogućih pristupa zavisi od tvrdnji da to naš ustavni sistem čini boljim, radije nego gorim." (''There Is Nothing That Interpretation Just Is'')
**"Među mogućim alternativama, identifikacija prikladnog pristupa ustavnom tumačenju zahtijeva pridavanje pažnje tome da li će ustavni poredak učiniti boljim ili lošijim. Da budemo sistematičniji: pristup Ustavu može nametnuti dvije vrste troškova. Može nametnuti troškove odlučivanja, komplicirajući prosudbe osoba, i može nametnuti troškove grešaka, proizvodeći loše posljedice." (''Ibid.'')
**"Nijedan pristup ustavnom pravu nema smisla u svakoj zamislivoj naciji ili u svakom mogućem svijetu. Argument za bilo koji pojedinačni pristup mora zavisiti, u velikom dijelu, o skupu prosudbi o institucionalnim kapacitetima - iznad svega, o snagama i slabostima zakonodavstava i sudova. Ne možemo ocijeniti troškove odluka i troškove grešaka bez da učinimo te prosudbe." (''Ibid.'') 

==D==

*[[David Feldman]]
**"Ne čini mi se da je ustavno tumačenje stvar traženja jednog istinskog značenja autoritativnog teksta. Značenje ustavnog teksta nastaje iz načina na koji se koristi i primjenjuje. Prvi zadatak ustavnog tumača jeste da prezentuje ono što se njemu ili njoj čini najboljim, ili najlegitimnijim, oblikom raspodjele funkcija, ovlaštenja i dužnosti između institucija, i njihovih prikladnih ograničenja, imajući u vidu matricu tekstualnih i netekstualnih pravila i praksi priznatih od ustavnih činilaca u državi. Dalje, tumač mora opravdati praktični ishod u konkretnim slučajevima objašnjavajući kako se može vidjeti kao opravdano čitanje i davanje učinka tekstu ili skupu praksi. Ovo je uslov za ustavnu legitimnost tumačenja. Tekst postavlja ograničenja na moguća rješenja jer ne može opravdati ishode upućujući na tekst ako se tekst ne može nikako razvući da pokrije preferisane ishode; ali, uz to ograničenje, tekst je izvor inspiracije radije nego određujući faktor. Ovo gledište ima značajne implikacije za odnos između tumača i pravotvoraca, i za druge aspekte pravne i političke teorije. Za trenutne svrhe, njegov značaj proističe iz načina na koji pomaže razumijevanje tehnika tumačenja. Naročito, usvojene tehnike ili metode tumačenja će zavisiti od određenog broja faktora, uključujući lakoću sa kojom se preferirani ishod može uglaviti unutar relevantne ustavne norme." (''Factors Affesting the Choice of Techniques of Constitutional Interpretation'')
**"Koji god da mu je oblik, ni jedan ustav nije samo-objašnjavajući ili samo-provođeći: ako mu se treba dati značenje u konrektnim kontekstima, to se može dogoditi tek kroz tumačenje; ali tumačenje će vjerovatno biti provedeno različito, zavisno od oblika ustava." (''Ibid.'')
**"Taktike tumačenja koje neko usvoji će zavisiti od funkcije koju vrši. Ako neko piše udžbenik o ustavnom pravu, najbolja taktika će biti ona koja ima tendenciju da proizvede opis ustava koji izgleda racionalno, koja jasno i ubjedljivo objašnjava prakse i tekstove koji se promatraju, i koja je razumna u skladu sa prevladavajućim principima. Neko ko nudi kritiku trenutnih aranžmana i prijedloge za promjene vjerovatno neće biti previše zabrinut za to da li izabrane metode tumačenja proizvode racionalnu sliku; zaista, on ili ona će se vjerovatno fokusirati naročito na nekoherentne ili disfunkiconalne aspekte ustava. Osoba koja mora koristiti ustav kao uputu za djelovanje, ili kao mjerilo za ocjenjivanje njegove ili njene odluke ili djelovanja, mora pristupiti ustavnom tumačenju na značajno različit način, i na interpretativnu strategiju ili taktiku koju usvoji utjecat će naročite funkcije koje vrši i odnos između ustavne i institucionalne kompetencije tumača i one institucije na koju će utjecati zaključci tumača u određenoj okolnosti. Na metodu tumačenja će također utjecati, i treba da utjeće, određeni broj drugih odlika ustavnog tumačenja. One uključuju činjenicu da ona često uključuje nekoliko istovremenih tumačenja (tumačenje ustavne odredbe u svjetlu tumačenja pravila čija valjanost je dovedena u pitanje, i suprotno), i činjenica da je ustavno tumačenje rijetko, ako ikada, ograničeno na konkretne situacije ili specifično zakonodavstvo na koje se odnosi slučaj, jer će se tumačenje vjerovatno primjeniti na druge, veoma različite, situacije u budućnosti. / Kakav god da je kontekst, svi ustavni tumači moraju učiniti dvije stvari. Prvo, oni moraju definisati svoju prikladnu ulogu u odnosu na ustav, vis-à-vis drugih institucija, tako da se može pokazati kako djeluje razdvajanje vlasti unutar države. Drugo, oni moraju ponuditi oblik rasuđivanja, ili persuazivnog argumenta, da bi opravdali ili legitimisali svoje zaključke, i moraju ga utemeljiti u jeziku ustava. Samo ispunjavajući te odgovornosti može se proces tumačenja držati u prikladnoj granici, i ideal demokratskog konstitucionalizma biti održan, u zakonodavstvu, upravi, pravosuđu i akademskoj zajednici." (''Ibid.'')

*[[David A. Strauss]]
**"Ideja common-law konstitucionalizma jeste da mi rješavamo sporna pitanja ustavnog prava istražujući tekst Ustava samo na temelju precedenata, kako sudskih, tako i nesudskih, zajedno sa sudovima pravičnosti i dobre politike - baš onako kako common-law sudije rješavaju sporove na tim osnovama. Za sporna ustavna pitanja tekst igra ograničenu ulogu. Bilo koja često parničena odredba može postužiti kao primjer. Uzorak odluke Vrhovnog suda citira jezik odredbe, ali onda, bez dalje pažnje za jezikom, kaže nešto poput: "Mi smo protumačili ovu odredbu da znači..." Onda slijedi proširena diskusija o precedentima. Ako ima ikakvog prostora za manevrisanje, Sud oblikuje pravo ustanovljeno precedentima prema njegovim idejama toga šta je pravično ili šta ima smisla." (''We the People, They the People, and the Puzzle of Democratic Constitutionalism'')

==E==

*[[Edin Šarčević]]
**"[T]umačenje ustava naprosto nije moguće, a da se "opna ustavnosti" ne protegne na mjesta koja nisu pokrivena pisanim ustavom - da li takva mjesta ulaze u ustavna pitanja, ne određuje politički ukus ili osobni afinitet, nego razmjeri problema koji se nalaze u fokusu provjere." (''Odluka o državnoj imovini U-1/11'')

*[[Eric J. Segall]]
**"[U]stavni tekst je očito irelevantan za to kako se ustavni slučajevi rješavaju, i kako treba da se rješavaju [...] [N]aš Ustav nije o tekstu, već o tumačenjima teksta koja je dao Vrhovni sud [...] [U]stav znači ono što sudije kažu da znači. Tekst jednostavno nije važan." (''The Constitution Means What Judges Say It Means'')

==F==

*[[Fabio Perin Shecaira]]
**"[I]zvor prava nije pravo (u smislu pravne norme); izvor prava je nešto, najčešće parče teksta kojeg su odobrili zvaničnici pravotvorci, iz kojih se mogu izvući pravne norme. Često nesporno primjenjivi izvor prava neće stvoriti sasvim određenu pravnu normu. Jedan od razloga zašto se ovo događa jeste što će se zvaničnici pravotvorci duboko neslagati oko toga koju metodu tumačenja primijeniti u izvođenju normi iz izvora o kojem se svi slažu. Na primjer, ista zakonska odredba može donijeti različite norme u rukama intencionalista, tekstualista, i onih koji se zalažu za svrhovito tumačenje." (''Sources of Law Are not Legal Norms'') 

*[[Francis Lieber]]
**"Tumačenje je (...) otkrivanje i prikazivanje pravog značenja bilo kojih znakova koji se koriste da bi se prenijele određene ideje. "Pravo značenje" bilo kojih znakova jeste ono značenje koje su oni koji su ih koristili imali želju da izraze." (''Legal and Political Hermeneutics, or Principles of Interpretation and Construction in Law and Politics''; 1838)

*[[Fuad Muhić]]
**"Primjeni prava prethodi jedna logička operacija kojoj je cilj da utvrdi pravi smisao norme prije nego što njene zamisli, kroz ponašanje ljudi ili primjenu sankcija, postanu stvarnost. Ta operacija naziva se tumačenjem prava, i kad i ona bude završena, smatra se da je norma podobna da bude i praktično realizovana." (''[[Teorija države i prava]]'')

==G==

*[[Giorgio Pino]]
**"[S]vaki pojedini čin tumačenja nužno uključuje vrijednosne sudove. Ovo je istina, naravno, u slučajevima krajnje neodređenosti, pravnih praznina, sukoba normi u odsustvu jasnih kriterija rješenja, sukoba između pravnih i moralnih zahtjeva, itd. (teški slučajevi). Ali to je ''također'' istina u slučajevima gdje je pravni tekst formuliran u jasnim riječima. Ovo je posljedica sljedećih glavnih faktora: (a) čak i se i jasne riječi moraju tumačiti (one ne nose svoje značenje na licu), i čak jasne riječi imaju "penumbre" značenja (relativni nivo maglovitosti i neodređenosti je uvijek neuklonjiva odlika jezika). Štaviše, izbor tumača da pribjegne bukvalnom značenju je upravo to: izbor; (b) određeni pravni tekst je jasan u onoj mjeri u kojoj nije "uznemiren", uzdrman specifičnim slučajem za kojeg se dogodilo da savršeno ne odgovara formulaciji pravnog teksta [...]; (c) u sistemima temeljenim na precedentu, određeni slučaj će se uobičajeno moći podvesti pod više od jednog precedenta; štaviše, iz bilo kojeg precedenta se obično može izvesti više nego jedan ''ratio decidendi''; (d) u sistemima zakonodavnog prava, tumač se uvijek suočava sa velikim spektrom pravnih materijala, ne samo jednim zakonom, ili dijelom zakona. Stoga, tumač mora rekonstruirati [...] relevantnu pravnu normu iz spektra sirovih pravnih materijala, i čineći to on će, ponovo, biti suočen sa suštinskim izborima; (e) tumač se uobičajeno mora uključiti u istragu valjanosti norme koju se treba tumačtiti (da li je relevantna pravna norma još na snazi? Da li predstavlja osnove neustavnosti? I tako dalje), i ovo zahtijeva dalje interpretativne aktivnosti. / Ono na što pokušavam ukazati u prethodnim opaskama jeste da je tumač stalno suočen sa različitim suštinskim izborima ne samo u teškim slučajevima, već također u naizgled lakim slučajevima, i ovim izborima upravljaju suštinski vrijednosni sudovi (ideje razumnosti, ispravnosti itd.)." (''‘What’s the Plan?’: On Interpretation and Meta-interpretation in Scott Shapiro’s Legality'')

==H==

*[[H. L. A. Hart]]
**"Ni u tumačenju zakona niti precedenata sudije nisu ograničene na alternative slijepog, proizvoljnog izbora, ili "mehaničke" dedukcije iz pravila sa predodređenim značenjem. Često njihov izbor je vođen pretpostavkom da je svrha pravila koje tumače razumna, tako da se pravilima nije namjeravala učiniti nepravda ili povrijediti ustanovljeni moralni principi. Sudska odluka, naročito po pitanjima visokog ustavnog značaja, često uključuje izbor između moralnih vrijednosti, a ne tek primjenu nekog jedinstvenog istaknutog moralnog principa; jer je ludost vjerovati da tamo gdje je značenje prava u sumnji, moralnost uvijek ima da ponudi jasan odgovor. U tom trenutku sudije mogu ponovo napraviti izbor koji nije ni proizvoljan niti mehanički; i ovdje često izražavaju karakteristične sudske vrline, čija naročita prikladnost za pravne odluke objašnjava zašto neki osjećaju nelagodu u zvanju takve sudske aktivnosti "zakonodavnom". Ove vrline su: nepristrasnost i neutralnost u pregledu alternativa; uzimanje u obzir interesa svih koji su pogođeni; i briga da iskoriste neki prihvaćeni opći princip kao promišljeni osnov za odluku. Nema sumnje da zbog toga što je pluralnost takvih principa uvijek moguća ne može se ''demonstrirati'' da je takva odluka jedinstveno ispravna: ali može se učiniti prihvatljivom kao razumnim proizvodom obavještenog nepristrasnog izbora." (''[[Koncept prava]]'')

*[[Hans Kelsen]]
**"U primjeni prava od strane pravnog organa, kognitivno tumačenje prava koje se treba primijeniti se kombinira sa činom volje kojim organ koji primjenjuje pravo bira između mogućnosti [tj. različitih mogućih odluka unutar "okvira" definisanog pravom koje se treba primijeniti] [...] Ovaj čin volje stvara [...] niže rangiranu normu [...] Ovaj čin volje razlikuje pravno tumačenje organa koji primjenjuje pravo od drugih tumačenja, naročito od tumačenja prava od strane jurisprudencije [...] Tumačenje organa koji primjenjuje pravo je različito od drugog tumačenja - sva druga tumačenja nisu autentična, to jeste, ona ne stvaraju pravo [...] Kroz autentično tumačenje [...] ne samo da se može ostvariti jedna od mogućnosti koje [leže unutar "okvira"] [...] norme koja se treba primijeniti; već također se može stvoriti norma koja leži u potpunosti izvan okvira norme koja se primjenjuje. Takvim autentičnim tumačenjem pravo se može stvoriti [...] čim se valjanost [pojedinačne norme koju je stvorio organ za primjenu prava] ne može ukinuti, čim je ta norma dobila snagu konačne presude. Dobro je poznato da je dosta novog prava stvoreno takvim autentičnim tumačenjem, naročito od strane sudova posljednje instance." (''[[Čista teorija prava]]'')

==J==

*[[Jack Balkin]]
**"Nije slučajno da se vjernost vidi kao osnovna i neupitna norma. Vjernost nije vrlina, već preduvjet. Nije samo dobra stvar, već cilj prakse ustavnog tumačenja. Tvrditi da se tumači Ustav već znači tvrditi da si mu vjeran. Suprotno, tvrditi da nekoga nije briga o vjernosti ne samo da nekoga stavlja u značajno nepovoljan položaj u uvjeravanju drugih u svoju tačku gledišta; ono izvodi iz jezičke igre ustavnog tumačenja. To znači isticanje da neko čini nešto drugo - bila to politička teorija, ekonomija, sociologija, ali zasigurno ne ustavno pravo. Kada kažemo da vjernost nije bitna za nas, mi više ne tumačimo Ustav, mi ga kritikujemo. Uistinu, čak i kada kritikujemo Ustav, mi na neki način nudimo ono za što mi vjerujemo da je vjerno njegovo tumačenje." (''[[Ustavno iskupljenje]]'')
**"Da bi riješili bilo kakav konkretan spor o Ustavu [SAD-a], mora se odlučiti ne samo o tome šta pojedinačne riječi teksta znače, već se mora također graditi doktrinarna struktura koja dopušta vladinim zvaničnima da primjenjuju riječi teksta na pojedinačni spor. U Sjedinjenim Državama, i mnogim drugim državama, pojam "tumačenje" uključuje oba ova zadatka: otkrivanje značenja riječi u tekstu, i konstruisanje i primjenjivanje sudskih doktrina i testova [...] Ustavna konstrukcija je zadatak primjene ustava-u-praksi. Ona uključuje iznalaženje doktrina i testova za rješavanje problema koje stvaraju tekstovi, ili za primjenu teksta na nove probleme. Ustavna konstrukcija također uključuje, rekurzivno, primjenu tih postojećih doktrina, testova i rješenja na nove probleme koji nastaju – u kontekstu novih zakona, evoluirajuće prakse upravljanja, i stalno mijenjajućih okolnosti. Centralna ideja iza ustavne konstrukcije kao vrste tumačenja jeste to da učiniti ustav funkcionalnim nije dovoljno fokusirati se na značenje teksta; tekst mora također biti ''primijenjen'', on mora biti izvršen i primjenjenjen u praksi i često se alati moraju stvoriti, adaptirati i primijeniti za tu svrhu. Ideja da je primjena središnja za tumačenje je veoma stara ideja koja ide sve do Aristotela. Ali ustavna konstrukcija također uključuje stvaranje pravnih doktrina koje drugi u tradiciji mogu koristiti kasnije; dodatno, kasniji tumači mogu širiti, sužavati, dodavati, ili zamijeniti te konstrukcije sa novijim konstrukcijama kako vrijeme prolazi. Konstrukcije su kumulativne: kasniji činioci koriste, dograđuju, modificiraju, ili mijenaju ono što su drugi ljudi radili prije njih. Većina ustavne promjene u Americi događa se kroz konstrukciju [...] Zaista, postoje stvarno dvije različite vrste konstrukcije. Prva je konstrukcija od sudija; druga je konstrukcija od političkih grana vlasti [...] Stoga imamo dijalektički proces – stalnu interakciju između konstukcija stvorenih od državnih zvaničnika u političkim granama vlasti temeljeno na njihovoj tvrdnji o tome šta ustav dopušta ili ne dopušta, i sudske konstrukcije koje legitimiraju ili djelimično legitimiraju ili drže neustavnim te konstrukcije građenja-države. Na taj način se gradi američki Ustav-u-praksi. I to je također kako se američki Ustav mijenja. Ova dijalektička interakcija je ono što bi mogli nazvati ''dijalektika legitimacije'': rad političkih grana vlasti potiče ustavne sporove koji generiraju sudsku doktrinu koja legitimira ili drži nelegitimnim ono što su politički činioci uradili [...] Dijalektika o kojoj govorim nije hegelijanska dijalektika čija je posljedica predodređena. Radije, ustavni razvoj se događa kroz ponekad nepredvidi sudar političke volje, moralnog principa, pravnog rasuđivanja, institucionalnog poretka i slučajnih okolnosti." (''Constitutional Interpretation and Change in the United States: The Official and the Unofficial'')

*[[James E. Fleming]]
**"Pod “moralnim čitanjem” i “filozofskim pristupom”, upućujem na koncepcije [[Ustav]]a kao da otjelovljuju apstraktne moralne i političke principe - ne da kodificiraju konkretna historijska pravila ili prakse - i tumačenja tih principa kao da zahtijevaju normativne sudove o tome kako se najbolje razumijevaju - ne tek historijsko istraživanje za otkrivanje relativno određenog izvornog značenja." (''Fidelity, Change and the Good Constitution'') 
**"Originalizam je izam, pojedinačna teorija ustavnog tumačenja koja drži da su relativno konkretna izvorna značenja Ustava jedini legitimni izvor ustavnog tumačenja." (''Ibid.'')
**"Zašto ja poričem privlačnost i obećanje originalizma? Prvo, originalizam, stari i novi, jeste u osnovu autoritaran, uvreda utemeljiteljima ustava za njihovu arogantnost i uvreda za nas za našu potčinjenost. Režim navodno dispozitivnih konkretnih izvornih značenja je, u najboljem, nebitna u ustavnom tumačenju i, u najgorem, autoritaran režim koji nije prikladan da vlada slobodnim i jednakim narodom. Dalja uvreda je u tome što ga njegovi zagovornici nama serviraju u ime demokratije! / Drugo, originalizam, stari i novi, tvrdi da mu je vrlina to što izgoni moralnu i političku teoriju iz područja ustavnog tumačenja. To nije ni moguće, ni poželjno, niti je prikladno u tumačenju našeg Ustava, koji ustanovljava šemu apstraktnih aspiracijskih principa i ciljeva, zajedno sa općim okvirom struktura i ovlaštenja, radije nego kodifikaciju detaljnih historijskih pravila. Tumačenje našeg Ustava sa vjernošću zahtijeva sudove moralne i političke teorije o tome kako da te principe, okvire, i strukture najbolje razumjevamo. / Treće, originalizam, stari i novi, pogrešno razumjeva vjernost u ustavnom tumačenju. Pod najboljom koncepcijom vjernosti - kao integriteta sa moralnim čitanjem Ustava - mi razumijevamo vjernost tako da ''odajemo počast'' našim apsiracijskim principima - principima kojima mi kao ljudi strijemimo, principima za koje mi kao ljudi stojimo - radije nego da ''slijedimo'' naše historijske prakse i konkretna izvorna razumijevanja i značenja, koji su zasigurno bili neuspješni u realizaciji naših aspiracija. Ironično, u ime interpretativne vjernosti, originalisti bi štitili nesavršen ustav koji ne zaslužuje našu vjernost. Moralno čitanje, jer razumijeva da potraga za vjernošću u tumačenju našeg nesavršenog Ustava nas podstiče da ga tumačimo tako da ga učinimo najboljim što može biti, nudi nadu da Ustav može zaslužiti našu vjernost, ili barem može biti u mogućnosti da je zaradi. / Konačno, ja odbacujem ''neodgovornost'' originalizma: originalisti ne preuzimaju odgovornost za odluke koje moramo učiniti u tumačenju Ustava; umjesto toga, oni govore, “Mi to nismo učinili, utemeljitelji ustava i oni koji su ga ratificirali su to učinili!” (''Ibid.'')
**"Ako zamislimo Ustav kao okvir vladavine, pod kojim se treba živjeti i kojeg treba razraditi kroz vrijeme, možemo mu pristupiti sa držanjem [[vjernost]]i, ali bez obaveze pokoravanja konkretnim očekivanim primjenama ili precedentima. Vjernost po ovom razumijevanju pretpostavlja privrženost činjenja okvira vlade funkcionalnim, učenju iz iskustva, i tumačenju Ustava tako da se promoviraju njegovi ciljevi i ostvare njegove aspiracije. / ''Vjernost?'' Da. ''Privrženost?'' Da. ''Dužnost ili pokoravanje u autoritarnom smislu izvornim očekivanim primjenama ili preceentima?'' Ne. Vjernost nije pokoravanje odlukama koje su već učinjene za nas u prošlosti od strane ljudi koji su odavno mrtvi i koji nisu bili upoznati sa izazovima i problemima našeg doba. Vjernost, radije, jeste držanje privrženosti činjenju te šeme funkcionalnom i njenom daljem razvoju, građenju kroz vrijeme, kao što [[Jack Balkin|Balkin]] kaže, na način koji će bolje ostvariti njegove ciljeve i naše aspiracije. Ili, kao što [[Ronald Dworkin|Dworkin]] i ja ističemo, činjenje Ustava najboljim što može biti [...] Po autoritarnom originalističkom gledištu, vjernost u ustavnom tumačenju zahtijeva spriječavanje promjene održavanjem relativno konkretnih izvornih značenja i dugotrajnih historijskih praksi. Po aspiracijskom gledištu, vjernost zahtijeva kritikovanje dugotrajnih historijskih praksi i strijemljenju ka promjeni da bi se realizovale ustavne aspiracije, transformativni principi i svrhe." (''Ibid.'')

*[[Jeffrey Goldsworthy]]
**"[[Joseph Raz|Razovo]] objašnjenje zašto se tumačenja umjetničkih djela mogu legitimno mijenjati je strukturalno različito od njegovog objašnjenja zašto se tumačenja prava mogu legitimno mijenjati. Tumačenja umjetničkih djela se mogu legitimno mijenjati jer se razlozi iz kojih im ljudi posvećuju pažnju kao umjetničkim djelima mogu legitimno mijenjati. Samo djelo ostaje nepromijenjeno, dok se razlozi iz kojih im se posvećuje pažnja mijenjanju. Ali, po ovom objašnjenju, tumačenja prava se mijenjaju zbog promijena u ravnoteži između četiri faktora koja su uvijek relevantna, ispravna od prvog usvanja prava: autoriteta, kontinuiteta, pravičnosti, i potrebe za promjenom. Moja sugestija jeste da se takve promjene trebaju najbolje razumijevati, ne kao razvoj novih i drugačijih razloga za posvećivanje pažnje nepromijenjenom pravu, niti kao promjene u ravnoteži između različitih razloga za posvećivanje pažnje njemu, već radije, kao promjene u ravnoteži između, s jedne strane, razloga za posvećivanje pažnje pravu, i s druge strane, razloga za njegovu promjenu. / Druga značajna razlika između prava i umjetnosti jeste ta što je ovo prvo, ali ne i drugo, predmet pravila koja kontrolišu način na koji će biti mijenjano. Tumačenje ustavnih odredaba, na primjer, događa se u sjeni pravila koja ustav čine tvrdim, te koja tipično zabranjuju promjenu tih odredaba osim kroz posebne procedure. Slijedi da se ustavno i uistinu večina pravnog tumačenja nužno razlikuje od tumačenja u umjetnosti ili književnosti, koja nisu ograničena tim pravilima. Poštovanje tih pravila, i za raspodjelu institucionalnog autoriteta kojeg određuju, jeste među najvažnijim razlozima za obraćanje pažnje ustavima, i prema tome razlozima prema kojima, po Razu, valjana tumačenja moraju biti osjetljiva [...] [U] slučaju prava, postoje barem dva razloga za usko shvatanje tumačenja prava, i smanjivanja preklapanja između pojmova "tumačenja" i "promjene", u poređenju sa slučajem umjetnosti. Moj utisak je da se pojam tumačenja u pravu razumijeva uže, i da u mnogim pravnim slučajevima, ono što Raz naziva "inovativno tumačenje" ne bi se općenito ni smatralo tumačenjem. Ako je tako, onda radikalno inovativno "tumačenje" prava nije istinsko tumačenje - to je pseudotumačenje, koje iskrivljuje pojam tumačenja na način na koji se općenito razumijeva u pravu, kakvo god da ima značenje u drugim kontekstima." (''Raz on Constitutional Interpretation'')
**"Sudije mogu zakonito ići dalje [od tumačenja], i promijeniti ustav, samo ako postoji dobro ustanovljena i rasprostranjeno prihvaćena sudska praksa činjenja toga [...] Sudije mogu ponekad biti moralno opravdane u laganju o onome što čine, ali u demokratskim i dovoljno pravednim društvima to mogu činiti samo u rijetkim i izuzetnim okolnostima." (''Ibid.'')

*[[John Danaher]]
**"[K]ada god izričaj dopušta više od jednog mogućeg tumačenja (tj. kada god je izričaj barem minimalno maglovit ili dvosmislen i da mu treba barem neki stepen obogaćenja da bi se smanjio opseg te maglovitosti ili dvosmislenosti), onda puka mogućnost da učesnici u razgovoru u kojem je učinjen izričaj imaju (ili bi mogli imati) sukobljene ili suprotstavljene poglede o obogaćenju tih odredaba služi da blokira put ka zajedničkom znanju [obogaćenog sadržaja]. Ovo je gotovo uvijek slučaj sa ustavnim izričajima jer su oni učinjeni u razgovornim kontekstima koji uključuju nepoznate ili vremenski neograničen skup učesnika. Posljedično, slijedi da je zajedničko znanje obogaćenog sadržaja rijetko, ako ne i nemoguće, u ustavnom kontekstu." (''Common Knowledge, Pragmatic Enrichment and Thin Originalism'')

*[[John Locke]]
**"U tumačenju zakona nema kraja; komentari stvaraju komentare, a objašnjenja stvaraju nove materijale za objašnjenja [...] Kako je drugačije slučaj da kada prinčevi, govoreći ili pišući svojim slugama, u svojim uobičajenim naredbama, bivaju lako razumljeni; a govoreći svom narodu, u svojim zakonima, nisu? I, kao što sam primijetio prije, zar se ne događa često da čovjek obične sposobnosti veoma dobro razumije tekst ili zakon kojeg on čita, sve dok se ne posavjetuje sa tumačem, ili dok ne ode do vijeća; koji nakon što su potrošili vrijeme na njihovo objašnjavanje, učinili su da riječi ne znače ništa, ili šta god im je drago." (''[[Ogled o ljudskom razumu]]'')

==L==

*[[Larry Alexander]]
**"Ako je pravo ljudska tvorevina, i ako su pravne norme stvorene od onih osoba sa autoritetom da to učine, kako to tvrdi pravni pozitivizam, onda slijedi da je posao onih koji moraju tumačiti tekstove proglašene od autoriteta - tektovi koji trebaju prenijeti norme koje su autoriteti izabrali - jeste da otkriju upravo koje norme ti tekstovi prenose. I slijedi da je posao tumača da traži značenja koja su namjeravali autoriteti pravnih tekstova. Jer značenja koje su namjeravali autoriteti upravo jestu norme koje su autoriteti izabrali, oni koji su autorizirani da izabrenu upravljajuće norme. I traženje značenja kojeg su namjeravali autoriteti tekstova upravo je ono što originalizam jeste [...] Kada su autori oni sa autoritetom da stvore zakone, i kada su autori namjeravali da njihovi tekstovi stvore zakone i komuniciraju njihov sadržaj relevantnoj publici, onda se čini prirodnim pretpostaviti da zakoni znače ono što su njihovi autori namjeravali da oni znače. Pravni pozitivizam i originalizam idu zajedno i ne mogu se razdvojiti." (''Legal Positivism and Originalist Interpretation'')

*[[Lawrence B. Solum]]
**""Ustavno tumačenje" je aktivnost koja otkriva komunikativni sadržaj (lingvističko značenje) ustavnog teksta. "Ustavna konstrukcija" je aktivnost koja određuje sadržaj ustavne doktrine i pravnog učinka ustavnog teksta. Stoga, razlikovanje tumačenje-konstrukcija označava razliku između (1) istrage oko značenja ustavnog teksta i (2) procesa odlučivanja koje doktrine ustavnog prava i koje odluke ustavnih slučajeva su povezane sa (ili se zahtjevaju) takvim značenjem [...] U nekim slučajevima, davanje pravnog učinka tekstu može biti neposredovano; mi pročitamo tekst i učinimo ga efektivnim. Ali u drugim slučajevima, pravni učinak teksta je posredovan doktrinom ustavnog prava. Tekst Prvog amandmana uključuje frazu "sloboda govora", ali ustavne odluke su posredovane morem ustavnih doktrina, uključujući, na primjer, pravila protiv prethodnog ograničenja, pravila koja upravljaju javnim forumima, i kompleksnom doktrinom koja upravlja pitanjem opscenosti. Kada sudovi formiraju te doktrine kao dio procesa određenja pravnog učinka "slobode govora", oni učestvuju u ustavnoj konstrukciji [...] Nesvodiva dvosmislenost, maglovitost, kontradikcije, i pravne praznine stvaraju ustavna pitanja koja se ne mogu riješiti tek davanjem neposrednog učinka pravilu ustavnog prava koje neposredno korespondira sa komunikativnim sadržajem ustavnog teksta. Takvi slučajevi su pododređeni značenjem teksta - oni su u konstrukcijskoj zoni [...] Konstrukcijska zona se sastoji od ustavnih slučajeva ili pitanja koja ne mogu biti riješena neposrednim prijevodom ustavnog teksta u pravila ustavnog prava koja određuju njihov ishod. Nužnost ustavne konstrukcije postaje očita u konstrukcijskoj zoni; davanje pravnog učinka značenju teksta pododređuje njegov pravni učinak [...] Ustavno tumačenje je suštinski poduhvat koji je vođen činjenicama. Komunikacijski sadržaj teksta određen je činjenicama o konvencionalnom semantičkom značenju i sintaksi, u jednu ruku, i činjenicama o relevantnom kontekstu ustavne komunikacije u drugu. Ustavna konstrukcija nije vođenja činjenicama na isti način. Radije, konstrukcija je suštinski vođenja normativnim obzirima. Mogu postojati neslaganja o tome koje vrste normi su relevantne, te da li te norme trebaju biti uzete u obzir u pojedinačnim pitanjima u pojedinačnim slučajevima, ili da li relevantne norme djeluju sistematski. Štaviše, neke teorije ustavne konstrukcije mogu biti vođenje obzirima političke moralnosti, dok druge teorije mogu gledati na norme koje su interne pravnoj praksi. Apstraktna činjenica da je konstrukcija suštinski normativna ne vodi tome da bilo koje pojedinačno objašnjenje normi treba upravljati praksom konstrukcije." (''Originalism and Constitutional Construction'')

==M==

*[[Mark Greenberg]]
**"Po objašnjenju tumačenja zakona koju implicira moja teorija prava, mi tumačimo zakon nastojeći da otkrijemo koji utjecaj je usvajanje zakona, uz relevante okolnosti, imalo na naše moralne obaveze. Stoga, mi ne pitamo koje je pravilo bilo moralno bolje ''ex ante'', već koje moralne obaveze, ovlaštenja, i tako dalje (ako ikakve) je zakonodavac zaista uspio stvoriti. Šta je moralna posljedica činjenice da je večina članova zakonodavca, sa kojim god namjerama da su imali, glasala za ovaj tekst, sa njegovim semantičkim sadržajem? Stoga, na primjer, semantički sadržaj i komunikativni sadržaj zakonodavnog teksta je relevantan ako ih, i u opsegu u kojem, moralni obziri, kao što su obziri demokratije i pravičnosti, čine relevantnim." (''The Moral Impact Theory of Law'')
**"Standardna slika (pravne teorije - op.a.) drži da pravno tumačenje uključuje odgovaranje na pitanje: šta je ''lingvistički sadržaj'' pravnog teksta? Po ovoj slici, postoji malo ili nikako mjesta za moralno rasuđivanje u pravnom tumačenju, osim možda kada pravni tekstovi izričito uključuju moralne pojmove [...] Po Dworkinovom gledištu, pravno tumačenje uključuje odgovaranje na pitanje: koji principi najbolje ''moralno opravdavaju'' pravne prakse? U smislu heuristike koju Dworkin često koristi da objasni svoje stanovište o pravnom tumačenju, to uključuje pronalaženje najmoralnijeg opravdanja tumačenja koje se dovoljno dobro uklapa u pravne prakse. Teorija moralnog utjecaja odbacuje oba razumijevanja pravnog tumačenja. Ona uzima da je pitanje pravnog tumačenja sljedeće: šta se ''moralno zahtijeva'' kao posljedica djelovanja pravotvorstva? I ona ne razumijeva univerzum djelovanja pravotvorstva kao da se sastoji isključivo od usvajanja tekstova. Kada relevantna djelovanja ''zaista'' uključuju usvajanje tekstova, lingvistički sadržaj tih tekstova je tek jedan relevantni obzir u izračunu moralnog utjecaja djelovanja." (''Ibid.'')

*[[Martin Shapiro]]
**"Ustavnosudska kontrola zahtijeva da se ponašanje vlade odredi od strane pravila koja su postavljena u ustavnom tekstu. Da bi izvršio ovaj posao, sud koji vrši kontrolu mora tumačiti tekst. Ko kog tumači tekst u nekoj mjeri stvara tekst. Paradoks s kojim je narod suočen jeste taj da zapošljavajući sudije da tumače ugovor kroz koji su odredili ovlaštenja za vlast, narod mora predati dio svog ovlaštenja za vlast sudijama. Neki stepen pravotvorstva ili političke diskrecije je inherentan instituciji sudske kontrole jer neki djelić stvaranja pravila je inherentan u tumačenju pravila." (''The European Court of Justice: of Institutions and Democracy'')
**"Konačno odredbe o temeljnim pravima svih ustava svode se na tvrdnju da vlast ne može ograničiti pravo osim ako nema veoma, veoma dobre razloge za to. Sve odredbe o temeljnim pravima svode se na odredbe o razumnosti. Ako onda ovlastimo sudove da provode odredbe o pravima ono što činimo jeste da im dajemo ovlaštenje da odlukuju o razumnosti djelovanja drugih dijelova vlade. Takvi sudovi razumnosti uopće nisu strani sudovima. Oni ih čine sve vrijeme u ugovornom pravu, privrednom pravu i pravu vanugovorne odgovornosti za štetu. Ali u većini pravnih oblasti sudske prosudbe o razumnosti mogu ležati na preovlađujućoj praksi zajednice i biti ograničene postojećim nizom precedenata koji uključuju stotine prošlih odluka u veoma sličnim slučajedima. Odluke o razumnosti ustavnih temeljnih prava, naročito gdje su uključeni zakoni, uobičajeno su više ''sui generis'' i više apstraktni i globalni u karakteru. Šta jeste ili nije razumno leži puno više na predviđanjima budućih izbora i događaja nego na dobro razumljenim obrascima prošlog ponašanja. Konačno, kada vrši sudsku kontrolu sud mora proći upravo kroz one računice koje je morao činiti i zakonodavac. Stvar nije u tome da ustavni sudovi ponekat blatantno služe određenim interesima i svrhama, već da je stvaranje politike neizbježan dio sudske kontrole razumnosti, a da je sudska kontrola temeljnih prava nužno kontrola razumnosti." (''Ibid.'')  
**"[N]eki nivo političke diskrecije je neizbježan u predmetima ustavnih prâva zbog zamke tumačenja - to da svako kome je dopalo da tumači tekst u nekoj mjeri stvara tekst. Odredbe o pravima u ustavima moraju biti tumačene od sudova ako se trebaju provesti od strane sudova. Teško je i možda čak i nepoželjno formulisati takve odredbe veoma usko. Stoga tumači ustavnih prava dobijaju više prostora za djelovanje. Standardni interpretativni slobodni prostor stoga nije glavni problem. Visoki stepen sudske diskrecije koji nalazimo u predmetima ustavnih prava proizilaze umjesto toga iz našeg odnosa prema samim pravima. Niko od nas ne vjeruje u apsolutna prava. Postoje situacije u kojima se dva ustavna prava sukobljavaju. Sukobi se ne mogu riješiti bez tretiranja barem jednog od njih kao manje od apsolutnog. Ta situacija nije, međutim, puka anomalija. Temeljni problem jeste da niko ne vjeruje da pojedinačna prava trebaju biti zaštićena ne bitno o šteti po ostatku nas koju bi takva zaštita prava zahtijevala." (''Ibid.'')

*[[Michael S. Moore]]
**"Ustavno tumačenje [...] uključuje moralno rasuđivanje od strane sudija, dijelom jer se čini da Ustav SAD poziva na takvo rasuđivanje koristeći vrijednosno-impregnirane fraze [...] U svjetlu ovog spajanja ustavnog i moralnog rasuđivanja, moja teza je bila da je status kojeg pripisujemo moralnom rasuđivanju bitan. Ako je neko anti-realist po pitanju moralnosti [...] on će dopustiti samo dvija moguća statusa za moralno rasuđivanje: (1) vrstu moralnog konvencionalizma, gdje je sve moralno rasuđivanje ništa više od otkrivanja implikacija ustavnovljene društvene konvencije; i (2) vrstu moralnog skepticizma, gdje je sve moralno rasuđivanje ništa više od isticanja sopstvene volje. Svaka od ovih meta-etičkih mogućnosti treba da poveća našu nelagodu sa idejom da sudije imaju ovlaštenje sudske kontrole. Moralni realist će uvijedjeti treću mogućnost: [...] kada sudije odlučuju koji je postupak propisan, ili šta jednakost zahtijeva, ili kada je kazna okrutna, oni sude o moralnoj činjenici koja ima sposobnost da bude tačna ili netačna." (''Moral Reality Revisited'')

*[[Mihajlo Lanović]]
**"Tumačenje je [...] svako iznalaženje unutrašnjega duševnog stanja na osnovu izvanjskoga njegova očitovanja." (''[[Uvod u pravne nauke]]'')
**"[T]ri načela svakog tumačenja prava dadu (se) svesti na jedno pravilo: ''da se sve izjave volje pravne vlasti imadu da protumače u jedan neprotivrješni sistem pravnih norama.''" (''Ibid.'')

==N==

*[[Nenad Dimitrijević]]
**"[[Sud]] ne rješava sporove i ne daje tumačenje smisla ustava djelujući u okvirima već formiranog ustavnog sistema. On naprotiv svojim odlukama tumači osnovne vrijednosne principe zajednice koji nisu ustavno definisani: drugim riječima, sud kreira ''Grundnorm'' identitet." (''[[Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno]]'')

*[[Nikola Visković]]
**"Tumačenje pravnih odredaba (pravnih normi) jest duhovna djelatnost kojom se otkrivaju moguća značenja pravnih odredaba i u njima hipoteze, traženja, određenja delikta i sankcije, te se određuje koje od tih značenja je najbolje - općenito (kod apstraktnog tumačenja) ili za konkretni pravni odnos (kod konkretnog tumačenja)." (''[[Država i pravo]]'')

==P==

*[[Philip Bobbitt]]
**"Tekstovi mogu govoriti, ali oni ne mogu odlučiti. Kada želimo da rješimo spor u skladu sa pravom, natjerani smo tumačiti Ustav jer je to nužno da bi primijenili odredbe Ustava koji čini podlogu svog američkog prava. Stoga je ''ustavno tumačenje'' način na koji se pravni zaključci konačno izvode." (''The Constitutional Canon'')
**"[I]straživati ću različite vrste ustavnog argumenta [...] ''Historijski argument'' koji koristi namjere stvaralaca Ustava i naroda koji su usvojili Ustav. Takvi argumenti počinju sa tvrdnjama koji se tiču kontroverzi, držanja, i odluka tokom perioda kada su određene ustavne odredbe predlagane i ratificirane. Drugi arheotiop je ''tekstualni argument'', argument koji se izvodi iz obzira sadašnjeg smisla riječi odredbe. Ponekad se tekstualni argument miješa sa historijskim argumentom, koji zahtijeva uzimanje u obzir dokaza koji su vanjski samom tekstu. Treća vrsta ustavnog argumenta je ''strukturalni argument''. Strukturalni argumenti su tvrdnje da određeni princip ili praktični rezultat je implicitan u strukturama vlasti i odnosa koji su stvoreni Ustavom između građana i vlada. Četvrta vrsta ustavnog argumenta je ''prudencijski argument''. Prudencijski argument je samo-svjestan za kontrolirajuću instituciju i ne mora tretirati suštinu određene kontroverze (koja može, ali i ne mora biti ustavna), umjesto toga promičući određene doktrine shodno praktičnoj mudrosti korištenja sudova na određeni način [...] [Zatim] postoji ''doktrinarni argument'', argument koji ističe principe koji se izvode iz precedenta, ili sudskog ili akademskog komentara na precedent [...] [Konačno, postoji ''etički argument'', koji nije argument iz etike ili moralne filozofije, već radije ''ethosa'', naročito ethosa američkog ustava]." (''[[Ustavna vjera]]'')

==R==

*[[Radomir Lukić]]
**"Tumačenje je djelatnost kojom se utvrđuje značenje (smisao) neke materijalne pojave koja je i upotrebljena da bi se dotično značenje saopštilo." (''[[Tumačenje prava]]'')
**"Pri svakom tumačenju treba razlikovati tri osnovne stvari. Najprije, značenje koje tvorac pridaje znacima, tj. sadržaje svijesti koje on saopćava upotrebljavajući određene znake; zatim, značenje tih znakova, tj. sadržaje svijesti koje upotrebljeni sistem znakova označava prema zakoniku svog značenja, i, najzad, sadržaje svijesti koje je tumačenjem subjekt tumačenja utvrdio kao značenje pomenutog sistema znakova." (''Ibid.'')
**"Pošto se čovjek stalno nalazi u procesu tumačenja, jer stalno prima znake koje drugi ljudi šalju i pomoću njih saznaje za sadržaje svijesti drugih ljudi, to je tumačenje svakodnevna ljudska djelatnost, počev još od najranijeg djetinjstva. Proces saznavanja je jednom svojom stranom uvijek proces tumačenja. Baš zbog toga što to neprekidno radi, čovjek i ne pridaje nikakvu važnost takvoj radnji - za njega je tumačenje isto tako prirodno kao i disanje, on ga i ne primjećuje. Tek ako neke znake ne može tako lako i neosjetno da protumači, nego se mora njima duže pozabaviti i posebno ulagati napor u to - tek tad on primjeti važnost te radnje i teškoće koje ona donosi, kao što i disanje primjećuje tek ako je otežano." (''Ibid.'')
**"Zadatak tumačenja pravne norme nije u utvrđivanju njenog jezičkog već [...] njenog pravog značenja." (''Ibid.'')

*[[Richard Ekins]]
**"Striktno govoreći sudsko ovlaštenje nije ovlaštenje za tumačenjem prava: to je ovlaštenje za presuđivanjem sporova u skladu sa pravom, koje zahtijeva od sudije, kao i svakog drugog subjekta prava, da otkrije šta je postojeće pravo, kako pravni izvori utiču taj pojedinačni spor." (''Objects of Interpretation'')
**"Poput zakona, Ustav nije tekst koji priziva eksploataciju od strane pravosudnih organa, već deliberativni čin pravotvorstva čije se namjeravano značenje treba održati. Razlozi za ustavotvorstvo deliberativnim usvajanjem nekog kanoničkog teksta su razlozi za relevantne vlasti da izaberu da uvedu neke određene tvrdnje i da artikulišu u njima namjeravano značenje kanoničkog teksta kojeg proglašavaju. Ustav je stoga objekat u smislu da je namjeravni čin, kojeg kao takvog treba razumijevati. Pravo kojeg je čin uveo u život zajednice ostaje važeće pravo dok ne istekne pod sopstvenim uslovima ili se derogira ili izmjeni nekim kasnijim činom pravotvorstva [...] Ustavno tumačenje nije vršenje neke funkcije na tekst sa kojim se može činiti šta želimo, već vježba razumijevanja prošlog čina pravotvorstva i namjeravanog značenja u kojem se sastoji. Može biti razumno zamijeniti izvorni objekat tumačenja - Ustav kao deliberativni čin pravotvorstva - sa nekim drugim objektom, poput historije prošlog sudovanja, ali moramo biti jasni da je ta zamjena sama ustavotvorni čin, onaj koji prešutno napušta autoritativni čin kojem se daje kontinuirano, ali neiskreno, poštovanje." (''Ibid.'')
**"Daleko od mesarskog stola logičara ne susrećemo rečenice koje slobodno plutaju od činiočevog korištenja tih rečenica za izražanje nekog značenja. Istina, često ne znamo tačno ko je činilac, ili možemo pogriješiti povodom činičevog identiteta ili karaktera, ali u pokušaju da razumijemo čin korištenja jezika pokušavamo da izvedemo zaključak o onome što je činilac namjeravao da prenese. Ako nema činioca, onda ono što se čini kao korištenje jezika (recimo, oznake na plaži ili forme u oblacima) to nije, osim u čudnom načinu na koji posmatrač zamišlja ili se pretvara da su predmetne oznake nečiji čin korištenja jezika. Nema ništa nerazumljivo oko nametanja nekog značenja na formu riječi kojeg je mogući ili zamišljeni korisnik jezika možda koristio te riječi da izrazi. Ali u takvom nametanju nominalni tumač je usitinu govornik ili autor." (''Ibid.'') 

*[[Richard Posner]]
**"[T]umačenje je portmanteau riječ toliko obuhvatna da se gotovo sve što bi sud mogao "uraditi" prema ili sa [teksom] može razumjeti kao tumačenje u semantički dopustivom, zaista ortodoksnom, smislu." (''Legislation and Its Interpretation: A Primer'')
**"[[Ustav]] [SAD-a] je stari dokument kojeg su stvorili ljudi koji, uprskoj mnogo suprotstavljene građanske pobožnosti, nisu bili vidoviti. Dva stoljeća amandmana stvorili su zbunjujući palimpsest. Dokument koji je kao posljedica toga nedokučiv s obzirom na večinu savremenih problema, te preko kojega se obložilo stotine hiljada stranica sudskog tumačenja, večina kojega je interno neusaglašena. Ukupna suma sve ove dokumentacije nije direktiva, već resurs, i dalji pokušaji tumačenja, stoga, da li ti [[John Hart Ely|Elyja]] ili njegovih suparnika lijevo ili desno, nužno će ilustrovati tumačenje kao stvaranje, ne kao ograničenje. Nećete biti u mogućnosti da birate između ovih tumačenja na semantičkom ili konceptualnom osnovu. Morat ćete birati na osnovu toga šta se čini boljim, u smislu koji uključuje, ali također i nadzilazi obzire vjernosti prema tekstu i tradiciji, čineći pitanje tumačenja konačno političkim, ekonomskim, ili društvenim pitanjem kojem društvene nauke mogu više doprinijeti nego pravo." (''Democracy and Distrust Revisited'')
**"Kada sudije ne tumače, oni stvaraju, i da bi razumjeli sudsko stvaranje moramo razumjeti prvo koncept "prethodnica". Prethodnice su ono što mi donosimo sa sobom prije nego se suočimo sa novim pitanjem prije nego što imali šansu da ga izučimo. To su držanja, pretpostavke izvedene iz odgoja, iz obrazovanja, iz ličnog i karijernog iskustva, iz religije i nacionalnog porijekla i karaktera i ideologije i politike. Oni su neizbježni alati za donosioce odluka u netehničkim poljima, poput prava, koje je i netehničko i analitički slabo, u smislu da nema ustanovljenih principa za rješavanje najtežih i najbitnijih pravnih sporova. Alati koje zovem prethodnice u principu mogu i ponekad u praksi zaista jesu pobijene dokazima. Ali često one su imune od dokaza, budući da su duboko ukorijenjene u onome što smo mi, i to je zaista istina za sudstvo - ne u svakom slučaju, ali u slučajevim koji se ne mogu rješiti tumačenjem ili nekim alatom za odlučivnje kojeg svako razumijeva i koristi na identičan način [...] Čini se da kritikujem sud nazivajući ga ispolitiziranim. To nije moja namjera. Kada je zakon ili ustavna odredba jasna, sudije (uključujući sudije Vrhovnog suda) obično će ga primijeniti na sporove unutar njegovog opsega, sviđao im se ili ne. Ali kada nema jasnoće u relevantnoj odredbi - kada su sudije same sa sobom - njihove prethodnice će ih vući na jednu ili drugu stranu, i ta vuća može biti odlučujuća. To je neizbježno [...]." (''The Supreme Court is a political court. Republicans’ actions are proof.'')

*[[Richard M. Re]]
**"Ni jedan dokument - ne bitno koliko star - ne može autoritativno diktirati kako se treba čitati." (''Promising the Constitution'')
**"[P]romisorna dužnost zvaničnika prema Ustavu ima dva aspekta: prvo, ona zahtijeva privrženost određenom fiksiranom gledištu o pravu; i, drugo, ona zahtijeva pokoravanje istovremeno razumljenim pravilima za ustavnu promjenu [...] [P]roceduralno defektivne i suštinski radiklane ustavne promjene mogu potkopati, ili čak ugasiti, zvaničnikove promisorne dužnosti prema Ustavu." (''Ibid.'')

*[[Robert Cover]]
**"Pravno tumačenje se odvija na polju boli i smrti. Ovo je istinito na više načina. Pravni interpretativni akti signaliziraju i uzrokuju nametanje nasilja nad drugima: sudinica artikulira njeno razumijevanje teksta, i kao rezultat, neko gubi svoju slobodu, svoju imovinu, svoju djecu, čak i svoj život. Tumačenja u pravu također predstavljaju opravdanja za nasilje koje se već dogodilo ili koje se treba dogoditi. Kada su tumači završili svoj posao, oni često iza sebe ostavljaju žrtve čiji su životi rastrgani od ovih organiziranih, društvenih praksi nasilja. Ni pravno tumačenje ni nasilje koje uzrokuje ne mogu biti propisno razumljeni razdvojeni jedni od drugih. Toliko je jasno, iako sve veća literatura koja se zalaže za centralnost interpretativnih praksi u pravu nemarno ga zanemaruje." (''Violence and the Word'')
**"Ali upravo je ovo ugrađivanje razumijevanja političkog teksta u institucionalne oblike djelovanja ono što razlikuje pravno tumačenje od tumačenja književnosti, od političke filozofije, i od ustavne kritike. Pravno tumačenje ili se igra na polju boli i smrti ili je nešto manje (ili više) od prava." (''Ibid.'')
**"Pravno tumačenje, prema tome, nikada ne može biti "slobodno"; ono nikada ne može biti samo funkcija razumijevanja teksta ili slova. Niti može biti jednostavna funkcija onoga što tumač drži da je jednostavno čitanje "društvenog teksta", čitanje svih relevantnih društvenih podataka. Pravno tumačenje mora biti sposobno transformirati sebe u djelovanje; ono mora biti sposobno prevladati ograničenja protiv nasilja da bi ostvarilo svoja neophodna djela; ono mora biti sposobno skupiti dovoljnu mjeru nasilja da odvrati odmazdu i osvetu. / Da bi održalo ove kritične karike u efektivnom nasilnom ponašanju, pravno tumačenje mora refleksivno uzeti u obzir svoju sopstvenu društvenu organizaciju. U takvoj refleksiji, tumač na taj način predaje nešto od svoje nezavisnosti uma i autonomije prosuđivanja, jer pravno značenje koje bi neki hipotetički Herkules (Hiporkules) mogao konstruisati iz mora našeg pravnog i društvenog teksta je samo jedan element u institucionalnoj praksi koju zovemo pravo. Koherentno pravno značenje je element u pravnom tumačenju. Ali to je element koji je potencijalno u napetosti sa potrebom stvaranja efektivnog djelovanja u nasilnom kontekstu. Ni efektivno djelovanje niti koherentno značenje ne mogu biti održani, odvojeno ili zajedno, bez cjelokupne strukture društvene saradnje. Stoga, pravno tumačenje je forma povezanog tumačenja, povezanog ujedno sa praktičnom primjenom (sa djelima koje implicira) i ekologijom jurisdikcijskih uloga (uslova efektivne dominacije). Poveznice su recipročne. Jer djela društvenog nasilja kao što ih znamo također zahtijevaju da budu činjena razumljivim - da budu ujedno subjekt tumačenja i specijaliziranih i ograničenih formi ponašanja koje su "uloge". I ponašanje unutar uloga koje očekujemo ne mogu niti postojati bez tumačenja koja objašnjavaju ionako besmislene obrasce snažnog djelovanja i nedjelovanja, niti biti razumljiva bez razumijevanja djela za koja su stvorena da učine ostvarivim." (''Ibid.'') 
**"Sada se javlja pitanje, šta je istinski čin pravnog tumačenja? Hipotetičko razumijevanje jednog uma postavljenog u, istina, hipotetičku poziciju da ima mogućnost da sam donese konačne presude? Ili stvarni proizvodi sudija koji djeluju pod ograničenjima potencijalnog grupnog nadzora svih odluka koje oni treba da učine stvarnim kroz kolektivno nasilje? Jedinstvena odluka hipotetičkog Herkulesa vjerovatnije će biti razgovijetnija i koherentnija nego kolektivna odluka mnogo sudija koji mogu činiti kompromise da bi došli do te odluke. Ali Hiporkules ne nosi niti može nositi silu kolektivnog nasilja. Ovaj nedostatak je imanentan definiciji pravnog tumačenja kao mentalne aktivnosti osobe radije nego nasilne aktivnosti organizacije ljudi. Pa da budemo izričiti. Ako se čini gadnom pomisao da su smrt i bol u centru pravnog tumačenja, neka tako i bude. Ne bi bilo bolje da postoji samo zajednica argumenata, čitatelja i pisaca tekstova, tumača. Dokle god su smrt i bol dijelovi našeg političkog svijeta, neophodno je da oni budu u centru prava. Alternativa je istinski neprihvatljiva - da oni budu unutar naše politike ali izvan discipline pravila kolektivnih odluka i pojedinačnih napora da se ostvare ishodi kroz ta pravila. Činjenica da zahtijevamo više glasova nije, onda, slučajnost ili naročitost naših pravosudnih pravila. To je imanentno kakav god je uspjeg moguć u pripitomljavanju nasilja." (''Ibid.'')

*[[Ronald Dworkin]]
**"Tumačenja se u sudnici bore zajedno sa stranama u parnici." (''[[Carstvo prava]]'')
**"Kako je moguće da se ljudi koji pred sobom imaju tekst zakona ne saglase o tome šta on stvarno znači, o tome kakvo pravo on stvara? Nužno je napraviti razliku između dva značenja riječi "zakon". Ona može opisivati materijalnu stvar određene vrste, dokument na kome su odštampane riječi, one riječi koje su pred sobom imali članovi Kongresa ili Parlamenta kada su glasanjem usvojili taj dokument. Ali se ona može upotrijebiti i da bi se opisalo pravo koje je stvoreno usvajanjem tog dokumenta, što je, možda, malo složenije. Razmotrimo razliku između pjesme kao niza riječi, izrečenih ili napisanih, i pjesme kao izraza određene metafizičke zamisli ili tačke gledišta. Svi knjiženi kritičari se slažu oko toga šta je pjesma "Plovidba u Bizantiju" (''Sailing to Byzantium'') u prvom smislu riječi - da je to niz riječi koje je u pjesmu uobličio V. B. Jejts. Ali se ipak ne slažu u tome šta je pjesma u drugom smislu riječi, šta ona stvarno govori ili znači. Među njima postoji nesaglasnost o tome kako da iz teksta, pjesme u prvom smislu riječi, izvedu "pravu" pjesmu, pjesmu u drugom smislu riječi. / Sudije pred kojima se nalazi zakon na gotovo isti način treba da izvedu "pravi" zakon - izjavu o tome kako zakon mijenja zakonska prava različitih ljudi - iz teksta u zbirci propisa. I kao što je književnim kritičarima, da bi objasnili pjesmu skrivenu iza teksta, potrebna radna teorija ili bar stil tumačenja, tako je sudijama potrebno nešto kao teorija o zakonodavstvu da bi to učinili sa zakonom. To je, čini se, očigledno ako riječi u zbirci propisa pate od nekog semantičkog nedostatka, ako su dvosmislene ili nejasne, na primjer. Ali je teorija o zakonodavstvu neophodna i ako su riječi, sa jezičkog stanovišta, savršene." (''Ibid.'')
**"[K]reativno tumačenje nije konverzacijsko, već ''stvaralačko''. Tvrdim da je tumačenje umjetničkih djela i društvene prakse zapravo suštinski usmjereno na cilj, a ne na uzrok. Ali ciljevi o kojima se ovdje radi nisu (u suštini) ciljevi autora, već tumača. Grubo rečeno, stvaralačko tumačenje predstavlja nametanje cilja jednom objektu ili praksi da bi se od njih stvorili najbolji mogući primjeri one forme ili one vrste kojoj, smatra se, oni pripadaju. Iz toga, pa čak ni iz ove grube ocjene, ne slijedi da tumač može od prakse ili umjetničkog djela načiniti sve ono što bi želio da oni budu, da, na primjer, poštovalac kurtoazije zapravo zahtjeva podjelu bogatstva. Jer historija, obrisi prakse ili objekat ograničavaju raspoloživa tumačenja, iako priroda tih ograničenja, kako ćemo vidjeti, zahtjeva pažljivu procjenu. Stvaralačko tumačenje je, prema konstruktivnom stanovištu, stvar interakcija cilja i objekta." (''Ibid.'')
**"Pravo kao integritet zahtjeva od sudije koji presuđuje u slučaju common law-a [...] da sebe zamisli kao autora u lancu toga prava. On zna da su druge sudije presuđivale u slučajevima koji, mada nisu sasvim identični, tretiraju slične probleme; mora da razmišlja o njihovim presudama kao o dijelu duge priče koju mora da interpretira a onda nastavi tako da, po sopstvenom sudu, priču koja se odvija oblikuje što bolje. (Svakako da je za njega najbolja priča ona koja je najbolja sa stanovišta političkog morala, a ne estetike). Još jednom možemo da povučemo grubu razliku između dvije glavne dimenzije ovog interpretativnog suda. Sudijina odluka - njegovi postinterpretativni zaključci - mora se izvući iz interpretacije koja se, istovremeno, i uklapa i koja opravdava ono što se dogodilo ranije onoliko koliko je to moguće. Međutim, u pravu kao i u literaturi, međusobno djelovanje procesa uklapanja i opravdanja je složeno. Baš kao što interpretacija u okvirima romana u lancu za svakog interpretatora predstavlja traženje fine ravnoteže između različitih vrsta književnih i umjetničkih stavova, tako i u pravu postoji fina ravnoteža među političkim uvjerenjima najrazličitije vrste; u pravu kao i u literaturi, ova uvjerenja moraju biti u dovoljnoj mjeri povezana, a ipak odvojena, kako bi omogućila da se formira opći sud koji predstavlja kompromisno rješenje između uspješne interpretacije po osnovu jedne vrste mjerila i neuspješne po osnovu druge." (''Ibid.'')
**"Pravo kao integritet [...] zahtjeva da sudija testira svoju interpretaciju bilo kojeg dijela velike mreže političkih ustanova i odluka svoje zajednice pitajući se da li bi one mogle da predstavljaju dio jedne koherentne teorije koja opravdava tu mrežu kao cjelinu. Nijedan nama danas poznati sudija ne bi mogao da sačini bilo šta što bi se moglo odjednom približiti punoj interpretaciji cjelokupnog prava njegove zajednice. Zbog toga i zamišljamo heraklovskog sudiju koji posjeduje nadljudski talenat i raspolaže beskrajnim vremenom. Aktivni sudija pak može da ograničeno oponaša Herakla. On može dopustiti da se raspon njegove interpretacije proširi od slučajeva koji se neposredno nalaze pred njim do slučajeva u istom općem polju ili pravnom djelokrugu a onda i dalje, sve dotle dok se čini da će to dati rezultate. U praksi, čak i ovaj ograničeni proces kreće se u sferi nesvjesnog: iskusni sudija će u dovoljnoj mjeri osjećati teren koji okružuje njegov neposredni problem pa će instinktivno znati koja bi interpretacija manjeg skupa slučajeva mogla da se održi ukoliko bi raspon, u koji mora da se uklopi, bio proširen. Međutim, ponekad će to proširenje biti namjerno i kontroverzno." (''Ibid.'')

*[[Rosalind Dixon]]
**"[S]udije koje se vide kao da uživaju povjerenje pravotvoraca mogu biti voljniji nego inače da pridaju ''nesporednu, voljnu'' brigu ciljevima i razumijevanjima pravotvoraca, ili da usvoje velikodušni, svrhoviti pristup stvarnom tekstu kojeg su koristili pravotvorci. Suprotno tome, sudije koje se vide kao predmet jasnog nepovjerenja od strane pravotvoraca mogu biti škrtiji, nevelikodišniji, u njihovoj voljnosti da čitaju tekst ustava kao da promovira ciljeve i razumijevanja pravotvoraca. Ova dinamika ne mora biti svjesna na strani sudija da bi utjecala na njihov pristup tumačenju: ona tek zahtijeva da sudije registruju ustavni jezik kao više ili manje sličan kodifikaciji, kao signal forme institucionalnog povjerenja, ili nepovredenja, od strane pravotvoraca." (''Constitutional Drafting and Distrust'')
**"Nikakav nivo određenosti u ustavnom jeziku ne može se nadati da će biti potpun, ili iscrpan, u određenju ciljeva i razumijevanja pravotvoraca. Čak i kad bi mogao, opet bi morao biti tumačen od strane sudija, da bi imao učinak. Proces ustavnog dizajna temeljen na nepovjerenju, u ovom smislu, biti će u velikoj mjeri osuđen na propast od samog početka: oni će pokušati odgovoriti na nepovjerenje sudija namečući pravna ograničenja na sudije koja nikada ne bi zaista mogla biti široka ili dovoljno jaka da prebrode razloge za njihovo početno nepovjerenje. U slučajevima gdje se ustavotvorci suočavaju sa potencijalno blagonaklonskim uslovima za ustavni dizajn, odnos između ustavne određenosti i nepovjerenja može također djelovati upravo u suprotnom pravcu. Sudije, u nekim slučajevima, mogu biti neodlučni u njihovom pristupu spektru suštinskih političkih pitanja, i stoga, dosta otvoreni za tumačenje ustava na svrhoviti način, ili u liniji sa ciljevima i razumijevanjima ustavotvoraca. Za neke sudije, međutim, sam pokušaj ustavne kodifikacije od strane ustavotvoraca može ponuditi razlog da odbiju ovu vrstu svrhovitog pristupa, i da preferirju uži, bukvalniji pristup ustavnom tumačenju. Ovaj odnos između ustavne određenosti i nepovjerenja, u ovom kontekstu, može stoga biti baš suprotan onome što je primjenjivo u slučajevima istinskog nepovjerenja prema sudijama: umjesto da je razuman odgovor na dokaze sudskog neprijateljstva prema ciljevima i razumijevanjima ustavotvoraca, ustavna kodifikacija može uistinu izazvati to da sudije postanu tumači kojima zaista ne treba vjerovati. Odnos između nacrta ustava i nepovjerenja je, stoga, konačno u isto vrijeme i zapanjujuće složen i jednostavan: nepovjerenje može biti i razlog za i posljedica odnosa prema ustavnoj kodifikaciji [...] Ako ustavotvorci žele da uspiju u procesu ustavnog dizajna, stoga, oni moraju prihvatiti dvije osnovne lekcije iz pristupa ustavotvorstvu temeljenog na povjerenju [...] [P]rvo, iscrpi sve moguće puteve za imenovanje ustavnih sudija kojima se zaista može vjerovati; i drugo, stoči ustavni jezik prikladno tome – tj, pokušaj učiniti takve sudije potpuno dostojne povjerenja, polažući prikladan stepen vjere u njih u nacrtu relevantnog ustavnog jezika." (''Ibid.'')

==S==

*[[Scott J. Shapiro]]
**"Pogodan zadatak pravnog tumača, tvrdim, jeste da pripiše pravnoj praksi političke ciljeve koje su trenutni dizajneri pravnog sistema težili da ostvare. Svrhe koje su pravno relevantne, drugim riječima, su one koje ''objašnjavaju'', radije nego opravdavaju, trenutnu praksu. Ti ciljevi mogu biti pohvalni, poput promocije demokratske samouprave i zaštite pojedinačnih sloboda, ili mogu biti moralno sumnjičavije, poput težnje za provođenjem Božije volje ili ubrzanjem proleterske revolucije. Pogodna metodologija za pojedinačni pravni sistem bila bi ona koja je najbolje harmonizovana sa idološkim ciljevima onih koji su dizajnirali trenutni sistem, bez obzira na moralnu prihvatljivost njihove ideologije. Prema ovom prijedlogu, prikladna interpretativna metodologija se utemeljuje u društvenoj činjenici jer specifični ciljevi pravnog sistema su pitanja društvenih činjenica [...] [P]riklanjanje ideologiji dizajnera je nužno da bi dizajneri uradili svoj posao, ''a koji je u rješavanju pitanja o tome koje pojedinačne ciljeve grupa treba da slijedi'' [...] Da bi vidjeli zašto je to tako, počnimo sa idejom da su temeljne funkcije svih pravnih sistema da ostvare određene veoma općenite političke i moralne ciljeve. Ti ciljevi će uključivati održanje poretka, spriječavanje nepoženog i pogrešnog ponašanja, promovisanje distributivne pravde, zaštita prâva, nuđenje usluga za privatno uređivanje pitanja, i pravično rješavanje sporova. Kako pravni sistemi trebaju da postignu te ciljeve, naravno, vjerovatno će biti složeno i sporno pitanje. Koja prava imaju pojedinci i koji zaslužuju pravnu zaštitu? Koja raspodjela dobara je pravedna raspodjela? U odnosu na koji moralni standard se treba ocjenjivati ponašanje? Ova pitanja su takva da izazovu značajne sumnje i neslaganja. Razumno je pretpostaviti da bez nekog mehanizma za određivanje koje specifične ciljeve i vrijednosti pravni sistem treba slijediti, postoji značajan rizik da neće postojati velika količina koordiniranog ponašanja nužnog za pravo da postigne svoju moralnu misiju. Jedna od primarnih funkcija pravnih dizajnera jeste da riješe upravo ta pitanja. Oni utvrđuju odgovore na specifične političke ciljeve kroz procese institucionalnog dizajna, to jeste, raspodjelom prâva i odgovornosti na takav način da vršenje raspodjeljenih ovlaštenja i poštovanje dodjeljenih dužnosti ostvare ciljeve i realiziraju vrijednosti koje žele da promoviraju. Na ovaj način, ponašanje članova zajednice biti će kanalisano u smjeru izabranih ciljeva. To ne znači da će temeljne funkcije prava biti ostvarene pukim priklanjanjem institucijonalnoj strukturi dizajniranoj od onih sa autoritetom. Zaista, ako su dizajneri nepouzdani i ako dizajniraju loš sistem, može se garantovati da široki moralni ciljevi istaknuti prethodno neće biti ostvareni. Cilj, radije, jeste da ako su oni sa autoritetom u osnovi pouzdani, što je ono što pravo uvijek pretpostavlja, priklanjanje sudovima dizajnera o tome kako osvariti temeljne ciljeve sistema jeste visoko učinkovita strategija za stvarno ostvarivanje tih ciljeva." (''The "Hart-Dworkin" Debate: A Short Guide for the Perplexed'')    
**"Odgovaranje na niz moralnih pitanja je upravo bolest koju pravo želi da izliječi. Dworkinovo pravno tumačenje, prema tome, nanovo inficira pacijenta nakon što je zaraza bila neutralizirana." (''[[Legalnost]]'')
**"[P]olemika između tekstualizma i svrhovitog tumačenja nije u tome ''da li'' sudije trebaju postupati po pravu; spor se tiče, radije, kako postupati po pravu. Tekstualist vjeruje da sudije postupaju po pravu samo onda kada ga poštuju po slovu. Svrhovito tumačenje, s druge strane, poriče da je bukvalno tumačenje teksta pravo. Sudije postupaju po pravu samo kada tumače pravni tekst svrhovito, ne bukvalno [...] Polemika između tekstualista i svrhovitog tumačenja, prema tome, ne može biti riješena a priori. Da bi se znalo da li tumači trebaju imati diskreciju da odstupe od teksta kada bi to unaprijedilo svrhu predmetnog teksta, mora se pogledati sistem u kojem se tekst nalazi i odrediti njegovu ekonomiju povjerenja. Uistinu, u mnogim prilikama, moguće je tumačiti ovu meta-interpretativnu polemiku tačno kao spor oko ekonomije povjerenja određenih pravnih sistema. Tekstualist drži da ekonomija povjerenja određenog pravnog sistema ne podržava nivo povjerenja koji je neophodan za svrhovito tumačenje. Svrhovito tumačenje, s druge strane, vidi sudove kompetencija i karaktera koji su u podlozi planova sistema kao dovoljno odobravajućim da dozvole odstupanje od teksta u odgovarajućim okolnostima." (''Ibid.'')
**"Striktno govoreći, prema tome, ne postoji tačno tumačenje pravnog teksta. Pravno tumačenje je uvijek relativno u odnosu na subjekt: tekst se tumači tačno samo u odnosu na subjekt i njeno određeno mjesto unutar ekonomije povjerenja sistema. Suprotno, meta-tumač mora uvijek biti pažljiv da čuva svoju poziciju u sistemu u punom vidu, i da prilagođava njen interpretativni metod tako da ga harmonizira sa nivoom povjerenja koji joj je dodjeljen." (''Ibid.'')
**"[S]ubjektima koji uživaju visoko relativno povjerenje trebalo bi se redovno odobriti značajna diskrecija u tumačenju. Važno je, međutim, ne zaključiti iz ovoga da visoko relativno povjerenje nužno rezultira u svrhovitom tumačenju. Dok je svrhovito tumačenje značajno diskreciono, nisu sve značajno diskrecione metode tumačenja svrhovite. Moglo bi se uvjerljivo tvrditi, na primjer, da čak i ako bi se smatralo da su sudije bolji pravnici od zakonodavaca i da bi oni vjerojatnije djelovali u javnom interesu, oni ipak ne bi trebali gledati svrhu u tumačenju zakonodavnih tekstova." (''Ibid.'')
**"Vladavina prava cvjeta, prema tome, samo kada pravni tumači posjeduju značajan nivo samo-kontrole. Oni moraju, drugim riječima, odoljeti impulsu da shvataju pravno tumačenje kao pozivnicu na filozofiranje o velikim moralnim i političkim pitanjima njihovog vremena. Umjesto toga, oni moraju suspendirati svoje moralno prosuđivanje i pokazati svoju lojalnost pravnoj tački gledišta. Biti u mogućnosti razmišljati unutar paradigme, mogli bi se reći, jeste konačna pasivna vrijednost pravnog tumača. Jer logika planiranja je poštovana samo kada proces pravnog planiranja ne uzdrma ona pitanja koja pravo ima cilj da ustanovi." (''Ibid.'')

==W==

*[[William J. Brennan]]
**"Tumačenje mora uzeti u obzir transformativnu svrhu teksta. Nije bila namjera našeg Ustava da očuva prethodno postojeće društvo, već da stvori novo, da postavi nove principe koje ranija politička zajednica nije dovoljno prepoznala. Stoga, na primjer, kada tumačimo amandmane nakon Građanskog rata [...] moramo zapamtiti da oni koji su ih postavili nisu imali želju da ustoliče status quo. Njihov cilj bio je da preobraze svoj svijet." (''The Constitution of the United States: Contemporary Ratification'')

[[Kategorija:Tema]]
{{Wikipedia}}