Difference between revisions 47182 and 47183 on hrwikisource

{{Kakvoća teksta|25%}}{{zaglavlje
 | naslov      = ZBORNIK STOGODIŠNJICE OSNOVNE ŠKOLE TUČEPI
 | odjeljak    = II dio - O TUČEPIMA I ŠKOLSTVU
 | autor       = OŠ Tučepi
 | autor odjeljka    = dr.sc. fra KARLO JURIŠIĆ
}}


1. TOPONIMI "TUČEPI" OD HRVATSKE DO UKRAJINE
  Prije svega htio sam upozoriti da je naziv Tučepi "plurale tantum" (samo u množini), ženskog roda i da se sklanja kao imenica "stvari", te da ima deklinaciju od samo dva oblika: Tučepi i Tučepima.
:Tučepi, selo južno od Debra blizu Elbasana na Crnom Drimu u Albaniji (V. Skarić).
:Tučep,  selo u okolici Peći na Kosovu (M. Stojković).
:Tučapy,  selo kraj Čeških Budjejovica u Češkoj.
:Tučepi, ukrajinsko selo u Galiciji.
:Tučepi,  selo kraj Novigrada pod Velebitom, koje se spominje u srednjem vijeku, odnosno 1387. godine, a koje je nestalo turskom invazijom poslije 1500. godine. 
:Tučepi,  mjesto u Makarskom primorju pod Biokovom, bez sumnje danas najpoznatije od svih jer je poznato svjetsko ljetovalište. Možda bi se moglo naći i još gdjekoji naziv, ali nam se čini da je šest spomenutih naziva utvrđeno.
Podrijetlo naziva još nije konačno riješeno. Jedni misle da je riječ staroilirskog podrijetla, pa da bi značilo: "tu" - kod, "čep" - izvor. Dakle, mjesto kod izvora. U našim je Tučepima nasred mjesta izvor Moča! Drugi misle da je naziv slavenskog podrijetla jer se navedeni toponimi nalaze u širokoj slavenskoj jezičnoj areji od Hrvatske do Ukrajine.
(M. Budimir)

2. PRVI SPOMEN NAZIVA TUČEPI U POVIJESTI
 Juraj Vojsalić, sinovac Hrvaoja Vukčića Hrvatinića (+1416.), vojvoda Donjih Krajeva u Bosni, poslije smrti vojvode Sandaja Hranića sazvao je dvanaest bosanskih knezova pod gradom Kreševom u Bosni 12. kolovoza 1434. i izdao hrvatskim jezikom i pismom (bosanicom) povelju, kojom neke zemlje, sela i utvrde u trajni posjed vraća njihovim starim gospodarima: Pavlu, Nikoli i Vlatku Jurjeviću i knezu Vuku Vukićeviću. Za duhovne pastire tih krajeva pozvali su franjevce bosanske vikarije, kojima je tada na čelu bio vikar fra "Žuvan", tj. fra Ivan Korčulanin (1429.-1435.), poznata povijesna osoba. Tu se dakle, među ostalim u Primorju spominju: "selo Tučepi s pravimi mejami i kotari", i selo Kotišina, selo Makar, i selo Bast... A u Gorskoj župi iza Biokova: "Draglan, Kozica, Hrašćane i Zahojani." To je prvi spomen tih osam sela u povijesti, a s njima i Tučepi.
 Dokument je važan i za franjevačku povijest na biokovsko-neretvanskom području, jer su tada franjevci od crkvene i državne vlasti dobili u ruke duhovnu pastvu u ovome kraju, koje je s jedne strane bilo ugroženo bosanskom herezom (patereni!), a s druge strane već su se nadzirali obrisi druge i najveće tragedije u hrvatskoj povijesti: turska invazija i s njome nova vjera - islam.
 Značajno  je da se u kreševskoj povelji iz 1434. godine ne spominju župe: Brela, Podgora ni Zagvozd jer su župe uvijek bile i ostale duhovno područje svjetovnoga glagoljaškog klera.
 Izvornik povelje nalazi se u Povijesnom arhivu u Dubrovniku. Povelju je 1858. objavio slovenski znanstvenik Franc Miklošić, i to u djelu pod netočnim naslovom Monumenta serbica, u kojem je naziv Tučepi otiskan u pogrešnom obliku "Tučevi".
 Prvi put u hrvatskoj historijografiji izvorna povelja, u veličini da se može čitati (30 x 22 cm), objavljena je u autorevoj knjizi "Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine" (Zagreb 1972.), dok je njezin cjeloviti tekst u latiničkoj transliteraciji objavljen u Makarskom zborniku 1970.
[[Kategorija: ]]