Difference between revisions 56150 and 56192 on bswikiquote

----

== Citati ==
{{ABC}}

==A==

*[[Aleksandar Goldštajn]]
(contracted; show full)
**"[I]ako mi trebamo prihvatiti da je učenje aritmetike normativno, aksiomi i teoreme aritmetike (i specifični zaključci koje odatle izvodimo) nisu. Oni su striktno ne-normativni, i prema tome nikada nisu među normama pravnog sistema. Kada se javljaju u opravdanju pravnih odluka, to čine kao ne-normativni faktički elementi, radije nego norme." (''Ibid.'')


*[[Meir Dan-Cohen]]
**"Zamislite svemir koji je sačinjen od samo dvije vrste ljudi - javnosti i zvaničnika. Javnost je uključena u različite vrste ponašanja, dok zvaničnici prave odluke u odnosu na članove javnosti. Zamislite dalje da svaka od te dvije grupe obitava u različitim, akustički zatvorenim komorama. Ovaj uslov ću zvati "akustičko razdvajanje". Sada zamislite pravo kao skup normativnih poruka upravljenih na obje grupe. U takvom svemiru pravo nužno sadrži dva skupa poruka. Jedan skup upravljen je na javnost i nudi vodić za ponašanje. Te upute su ono što ja zovem "pravilima ponašanja". Drugi skup poruka je upravljen na zvaničnike i nudi vodić za njihove odluke. To su "pravila odlučivanja". Koja će pravila ponašanja takav sistem sadržavati zavisit će od toga koje ponašanje pravotvorci smatraju poželjnim - poželjnim, to jeste, u smislu politika koje su u ishodištu onih vrsta odluka koje se smatraju poželjim u ovom smislu [...] U stvarnom svijetu, također, možemo govoriti o porukama koje upućuju javnosti normativne informacije koje se tiču postupanja, i možemo razlikovati takve poruke od onih koje su usmjerene na upravljanje odluka zvaničnika. Temeljna razlika postoji, međutim, između zamišljenog svemira i stvarnog svijeta: uslovi akustičkog razdvajanja, koje je ostvareno u ovom prvom samom definicijom, čine se odsutnim iz drugog. U stvarnom svijetu, javnost i zvaničnici nisu zaista razdvojeni u akustički zatvorene komore, i stalno svaka grupa može "čuti" normativne poruke koje pravo odašilje drugoj grupi [...] Zbiljska pravila pravnog sistema su, shodno tome, od tri vrste. Bilo koje pravilo može biti pravilo ponašanja, pravilo odlučivanja, ili oboje. Sama lingvistička forma u kojoj je pravno pravilo dato ne određuje kategoriju kojoj pripada. Da bi se klasificiralo pravilo i odredio subjekt kojem je adresirana normativna poruka, moramo prvo zamisliti pravilo u zamišljenom svemiraju koji je karakteriziran akustičkim razdvajanjem, i onda odlučiti - u svjetlu politika koje su u ishodištu pravnog sistema - da li bi pravilo u tom svemiru bilo upućeno javnosti, zvaničnicima, ili i jednima i drugima. Druga razlika između stvarnog svijeta i našeg zamišljenog svemira jeste da, u zamišljenom svemiru, akustičko razdvajanje osigurava da pravila ponašanja ne mogu, kao takva, utjecati na odluke; slično, pravila odlučivanja ne mogu, kao takva, utjecati na ponašanje. Dva skupa pravila su nezavisna. Tako nije u stvarnom svijetu. Ovdje su zvaničnici svjesni pravila ponašanja sistema i uzimaju ih u obzir u donošenju odluka. Na isti način, budući da su pojedinci svjesni pravila odlučivanja, oni zaista mogu uzeti u obzir ta pravila kod oblikovanja svog ponašanja. Možemo reći, stoga, da se stvarnost razlikuje od zamišljenog svijeta u tome što pravila odlučivanja stvarnog svijeta će vjerovatno imati nuspojave u odnosu na pravila ponašanja, isto kao što će pravila ponašanja vjerovatno imati nuspojave u odnosu na pravila odlučivanja [...] Treće, mogućnost da pravila ponašanja ili odlučivanja imaju takve nenamjeravane nuspojave stvara potencijal za sukob između pravila odlučivanja i pravila ponašanja u odsustvu akustičnog razdvajanja. Pravilo odlučivanja se sukobljava sa pravilom ponašanja ako pravilo odlučivanja ističe, kao nusefekat, normativnu poruku koja je suprotna ili narušavaju pravila ponašanja. Suprotno tome, pravilo ponašanja sukobljava se sa pravilom odlučivanja kada poruka koju šalje onima koji odlučuju se suprotstavlja pravilu odlučivanja. Takve sukobljene poruke su nemoguće pod uslovima akustičkog razdvajanja. Budući da zvaničnici i javnost dobijaju samo poruke koje su njima upravljene i koje treba da upravljaju njihovim djelovanjima, ni jedna grupa nije u opasnosti od dobijanja sukobljenih poruka koje su adresirane onoj drugoj grupi [...] [I]ako politike koje su u ishodištu istinskog pravnog pravila mogu zahtijevati da pravilo bude samo pravilo odlučivanja ili samo pravilo ponašanja, takvo pravilo će vjerovatno u stvarnom svjetu imati kako nuspojave ponašanja, tako i odlučivanja, i stoga pobiti (barem u dijelu) njegove ishodišne svrhe. Takve percipirane napetosti u pravu mogu u mnogim slučajevima nastati iz nemogućnosti prava da slijedi mogućnost, koja je dostupna u zamišljenom svemiru koji je karakteriziran akustičkim razdvajanjem, da imaju različita pravila odlučivanja i pravila ponašanja. Ne mislim poricati da često postoje dobri razlozi za održavanje potpune harmonije između pravila postupanja i njegovih odgovatajućih pravila odlučivanja. Jedan očit razlog za takvu usklađenost jeste da pravila ponašanja često upravljaju ponašanjem upučujući na prirodu budućih odluka suda u odnosu na takvo ponašanje. Očekivanja koja stvaraju takva pravila ponašanja mogu u većini slučajeva biti razlog za korištenje pravila odlučivanja koja su u skladu sa pravilima ponašanja. Ali moramo primijetiti dvije stvari. Prvo, harmonija između pravila odlučivanja i pravila ponašanja, čak i kada je očita, nije stvar logike, već je radije moralna odluka. Drugo, iako mogu stajati razlozi za održavanje takve harmonije u većini slučajeva, oni ne važe u svim. Na primjer, argument da pravičnost zahtijeva ispunjenje utemeljenih očekivanja često je neprimjenjiv na krivično pravo. Kada su pravila odlučivanja blaža nego relevantna pravila ponašanja, kao u primjeru krajnje nužde, nije vjerovatno da će se iko buniti oko razočaranih očekivanja kazne." (''Decisions Rules and Conduct Rules: On Acoustic Separation in Criminal Law'')⏎
⏎
*[[Michael Steven Green]]
**"[V]ažan zahtjev za prikladnu teoriju prava [jeste da] [...] [t]akva teorija mora objasniti činjenicu da zvaničnici opravdavaju njihova djelovanja upučujući na pravna pravila radije nego ukazujući na društvene prakse kao pozadinske okidače razloga za djelovanje. Za [[Scott J. Shapiro|Shapiro]]a, pravila na koja se pozivaju zvaničnici su planovi. Budući da planovi, kao apstraktni propozicijski predmeti, nisu inherentno valjani, završavajući svoja opravdanja sa njima čini se d(contracted; show full)== Također pogledajte ==

*[[Pravo]]
*[[Zakon]]
*[[Država]]

[[Kategorija:Tema]]
{{Wikipedia}}