Difference between revisions 4960061 and 4960067 on hrwiki

'''Dekroatizacija Hrvata u Vojvodini''' sprovodi se od vremena reformi [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]].
Habsburška Monarhija je prije podjele počela s [[politija|politijom]] [[germanizacija|germanizacije]] krajeva, bilo koloniziranjem njemačkog stanovništva bilo germaniziranjem svih naroda, uključujući Hrvata. 
Od agresivne asimilatorske politije Kraljevine Ugarske sprovodi se politika dekroatiziranja Hrvata, osobito nakon podjele Monarhije na austrijski i ugarski dio. Sprovodilo se [[mađarizacija|mađariziranje]]. Hrvatski je izbacivan iz školstva i Crkve i nije uvođen gdje je bilo Hrvata. Statistike na popisima iskrivljavane su radi povećavanja udjela Mađara u ukupnom stanovništvu Ugarske. Govornik mađarskog jezika upisivan je kao Mađar, bez obzira na stvarnu nacionalnu pripadnost. Primjenjivala se i fizička sila. Djecu se šibalo ako su se služili hrvatskim, a starije premlaćivalo. Inteligencija se odnarođivala, mađarski promican kao jezik prestiža, a jezici manjina kao neki nazadni. Sprovodilo se to i cijelim krajevima gdje je bila obilata većina drugih naroda, pa su nekadašnje kule hrvatstva poput Pečuha ili osobito Baje pomađarene. Promicani su [[partikularizam|partikularizmi]], radi usitnjavanja broja Hrvata. Razvidno je da su sela bila hrvatska jer se u različitim uzastopnim popisima isti stanovnici izjašnjavali kao Bunjevci, Šokci, Dalmatinci, Iliri i dr. Hrvatsko ime bilo je progonjeno, pa su Hrvati pribjegavali manje provokativnom bunjevačkom imenu, zbog čega su hrvatska društva nosila bunjevačko ime. Uskoro je i to ime postalo provokacijom, pa su hrvatska nacionalna društva bila bez nacionalnog atributa. Nakon Trianonskih sporazuma i raspada Ugarske primjenjivala je Mađarska još grublje nasilje prema manjinskim krajevima, osobito pograničnim i istaknutim pojedincima koji su iskazivali želju za priključivanjem tih krajeva zemlji kojoj je pripadao njihov narod (Hrvatska, Srbija, Rumunjska, Slovačka i dr.). 

Nakon početne tolerancije i srpski hegemoni u Kraljevini SHS sprovodili su politiju kao Kraljevina Ugarska, promovirajući politiku usitnjavanja broja Hrvata partikularizmima (bunjevaštvo, šokaštvo) ili pseudoznanstvenim dokazivanjima o srpstvu tog dijela hrvatskog naroda. Posljednjih godina Kraljevine Jugoslavije vlasti popuštaju s tim mjerama. Titova Jugoslavija u početku emancipira Hrvate u Vojvodini. U samo četiri godine slijedi politika srbiziranja pod plaštom jugoslavenštine i srpskohrvatskog i gašenja ili preimenovanja institucija hrvatskog imena. Broj Hrvata dosegao je popisni maksimum 1961. sa 145.431 pripadnikom i od tada bilježi pad, osobito snažan između 1971. i 1981., kad je broj pao sa 138.000 na 119.000 te 1981. i 1991., kad je pao na 74.000, dok je u istom razdoblju naglo narastao broj "ostalih", neopredijeljenih, regionalnog identiteta, deklariranih kao Jugoslaveni, Bunjevci i Šokci. Na popisu 2002. bilo je 56.000 Hrvata, a 2011. 47.000 Hrvata. Brojka Bunjevaca u nacionalnom smislu kreće se oko 20.000 i opada, a Šokaca oko 1.000 i opada. 

Procjena broja Hrvata koji su bili protjerani iz [[Vojvodina|Vojvodine]] u razdoblju 1991.-2005. varira od 45.000 do 70.000. Neprihvaćanjem hrvatske etničke pripadnosti [[Bunjevci|bunjevačkih]] i [[Šokci|šokačkih Hrvata]] (odnosno forsiranim stvaranjem umjetnih novih nacija "Bunjevaca" i "Šokaca"), njihovim pretvaranjem u nove etničke grupe, te službenim neprihvaćanjem postojanja Hrvata u Srbiji, taj proces je dalje ubrzan.<ref>{{sr icon}}[http://www.suboticke.net/arhiva/broj%2049/strane/feljton.htm Subotičke] Prilozi za raspravu o (raz)gradnji pozorišta (V)</ref> <ref>[http://www.hrz.hr/aktualno/zivic.htm] Depopulacija Hrvata u Vojvodini </ref[[Bunjevci]], [[Šokci]], Dalmatinci, Iliri i dr. Hrvatsko ime bilo je progonjeno, pa su Hrvati pribjegavali manje provokativnom bunjevačkom imenu, zbog čega su hrvatska društva nosila bunjevačko ime. Uskoro je i to ime postalo provokacijom, pa su hrvatska nacionalna društva bila bez nacionalnog atributa. Nakon Trianonskih sporazuma i raspada Ugarske primjenjivala je Mađarska još grublje nasilje prema manjinskim krajevima, osobito pograničnim i istaknutim pojedincima koji su iskazivali želju za priključivanjem tih krajeva zemlji kojoj je pripadao njihov narod (Hrvatska, Srbija, Rumunjska, Slovačka i dr.). 

Nakon početne tolerancije i srpski hegemoni u Kraljevini SHS sprovodili su politiju kao Kraljevina Ugarska, promovirajući politiku usitnjavanja broja Hrvata partikularizmima (bunjevaštvo, šokaštvo), pseudoznanstvenim dokazivanjima o srpstvu tog dijela hrvatskog naroda. Karađorđevićevski gremiji vodili su politiku da bački Bunjevci nisu Hrvati,<ref name="iz drugih medija">[http://www.hnv.org.rs/mediji.php?op=vise&pid=768 HNV - Hrvatsko nacionalno vijeće republike Srbije] Iz drugih medija: [http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=20291 Glas Koncila]: ''Dr. Bačić: Još uvijek se borimo za ravnopravnost'', 15. travnja 2012. (preuzeto 27. rujna 2017.)</ref> a u krajeve gdje su Hrvati grade se naselja za obitelji srpskih solunskih dobrovoljaca. Pristaše nehrvatstva Bunjevaca među tim odnarođenim Hrvatima bili su zagriženi pristaše [[Radikalna stranka|Radikalne stranke]]. Posljednjih godina Kraljevine Jugoslavije vlasti popuštaju s tim mjerama. 

Titova Jugoslavija u početku emancipira Hrvate u Vojvodini i dokida karađorđevićevsku politiju. <ref name="iz drugih medija/> "U samo četiri godine slijedi politika srbiziranja pod plaštom jugoslavenštine i srpskohrvatskog i gašenja ili preimenovanja institucija hrvatskog imena. Broj Hrvata dosegao je popisni maksimum 1961. sa 145.431 pripadnikom i od tada bilježi pad, osobito snažan između 1971. i 1981., kad je broj pao sa 138.000 na 119.000 te 1981. i 1991., kad je pao na 74.000, dok je u istom razdoblju naglo narastao broj "ostalih", neopredijeljenih, regionalnog identiteta, deklariranih kao Jugoslaveni, Bunjevci i Šokci. Na popisu 2002. bilo je 56.000 Hrvata, a 2011. 47.000 Hrvata. Brojka Bunjevaca u nacionalnom smislu kreće se oko 20.000 i opada, a Šokaca oko 1.000 i opada. 

Pripreme za rat nosile su i politiju promjene identiteta Vojvodine. Karađorđevićevsku politiju obnovio je [[Slobodan Milošević]], kojem su pojedini Bunjevci ne-Hrvati bili u vrhu njegova režima.<ref name="iz drugih medija"/> Procjena broja Hrvata koji su bili protjerani iz [[Vojvodina|Vojvodine]] u razdoblju 1991.-2005. varira od 45.000 do 70.000. Neprihvaćanjem hrvatske etničke pripadnosti [[Bunjevci|bunjevačkih]] i [[Šokci|šokačkih Hrvata]] (odnosno forsiranim stvaranjem umjetnih novih nacija "Bunjevaca" i "Šokaca"), njihovim pretvaranjem u nove etničke grupe, te službenim neprihvaćanjem postojanja Hrvata u Srbiji, taj proces je dalje ubrzan.<ref>{{sr icon}}[http://www.suboticke.net/arhiva/broj%2049/strane/feljton.htm Subotičke] Prilozi za raspravu o (raz)gradnji pozorišta (V)</ref> <ref>[http://www.hrz.hr/aktualno/zivic.htm] Depopulacija Hrvata u Vojvodini </ref> [[Zoran Đinđić]] je Bunjevcima ne-Hrvatima uskratio svaku potporu jer su oni bili Miloševićevi saveznici. Dolaskom na vlast [[Vojislav Koštunica|Vojislava Koštunice]] nastavila se Miloševićeva politija. Rezultat je oko 20.000 osoba koje se deklariralo kao Bunjevci. Najveći dio njih nije se zbog uvjerenja izjasnio kao Bunjevac ne-Hrvat, jer se u privatnom životu i u zahtjevima za domovnice izjašnjavaju kao Hrvati. Pribjegavaju [[nacionalna mimikrija|nacionalnoj mimikriji]] zato što je u Srbiji mnogo lakše biti Bunjevac nego Hrvat. Puno je izjašnjenih kao Bunjevac u nacionalno mješovitim brakovima i u nižim socijalnim slojevima bez izgrađene nacionalne svijesti. Uvjereni "Bunjevci" nisu vjernici. Ova lažna zajednica nema svoju nacionalnu elitu. Konzervativne srpske političke, kulturne i znanstvene elite vode projekt izgradnje izmišljene samosvojne bunjevačke nacije. Baziraju ga na [[antihrvatstvo|antihrvatstvu]]. Ilustrira ga činjenica da [[Matica srpska]], [[SANU]] i srpski sveučilišni profesori normiraju tzv. bunjevački jezik. Politija dekroatizacije Bunjevaca ima i dalekosežnije ciljeve.  Rashrvaćivanjem ikavice imaju za cilj pokazati da ikavica nije hrvatski dijalekt, nego neki poseban jezik. Politija se sprovodi u školstvu. U više više subotičkih osnovnih škola ravnatelji forsiraju školski predmet »Bunjevački govor«, a istodobno odbijaju ponuditi djeci izučavanje hrvatskoga jezika. Primjer nehrvatske bunjevštine samo je dio šire srbijanske državne politike fragmentacije manjina po načelu [[divide et impera]].<ref name="iz drugih medija"/>

== Izvori ==
{{izvori}}

[[Kategorija:Vojvodina]]