Difference between revisions 4960067 and 4960234 on hrwiki

'''Dekroatizacija Hrvata u Vojvodini''' sprovodi se od vremena reformi [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]].
Habsburška Monarhija je prije podjele počela s [[politijka|politijkom]] [[germanizacija|germanizacije]] krajeva, bilo koloniziranjem njemačkog stanovništva bilo germaniziranjem svih naroda, uključujući Hrvata.  ⏎
⏎
== Povijesni razvoj ==
Od agresivne asimilatorske politijke Kraljevine Ugarske sprovodi se politika dekroatiziranja Hrvata, osobito nakon podjele Monarhije na austrijski i ugarski dio. Sprovodilo se [[mađarizacija|mađariziranje]]. Hrvatski je izbacivan iz školstva i Crkve i nije uvođen gdje je bilo Hrvata. Statistike na popisima iskrivljavane su radi povećavanja udjela Mađara u ukupnom stanovništvu Ugarske. Govornik mađarskog jezika upisivan je kao Mađar, bez obzira na stvarnu nacionalnu pripadnost. Primjenjivala se i fizička sila. Djecu se šibalo ako su se služili hrvatskim, a starije premlaćivalo. Inteligencija se odnarođivala, mađarski promican kao jezik prestiža, a jezici manjina kao neki nazadni. Sprovodilo se to i cijelim krajevima gdje je bila obilata većina drugih naroda, pa su nekadašnje kule hrvatstva poput [[Pečuh]]a ili osobito [[Baja|Baje]] pomađarene. Promicani su [[partikularizam|partikularizmi]], radi usitnjavanja broja Hrvata. Razvidno je da su sela bila hrvatska jer su se u različitim uzastopnim popisima isti stanovnici izjašnjavali kao [[Bunjevci]], [[Šokci]], Dalmatinci, Iliri i dr. Hrvatsko ime bilo je progonjeno, pa su Hrvati pribjegavali manje provokativnom bunjevačkom imenu, zbog čega su hrvatska društva nosila bunjevačko ime. Uskoro je i to ime postalo provokacijom, pa su hrvatska nacionalna društva bila bez nacionalnog atributa. Nakon [[Trianonski ugovor|Trianonskih sporazuma]] i raspada Ugarske primjenjivala je Mađarska još grublje nasilje prema manjinskim krajevima, osobito pograničnim i istaknutim pojedincima koji su iskazivali želju za priključivanjem tih krajeva zemlji kojoj je pripadao njihov narod ([[Hrvatska, Srbija, ]], [[Srbija]], [[Rumunjska, ]], [[Slovačka]] i dr.). 

Nakon početne tolerancije i srpski hegemoni u [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevini SHS]] sprovodili su politijku kao Kraljevina Ugarska, promovirajući politiku usitnjavanja broja Hrvata partikularizmima (bunjevaštvo, šokaštvo), pseudoznanstvenim dokazivanjima o srpstvu tog dijela hrvatskog naroda. Karađorđevićevski gremiji vodili su politiku da bački Bunjevci nisu Hrvati,<ref name="iz drugih medija">[http://www.hnv.org.rs/mediji.php?op=vise&pid=768 HNV - Hrvatsko nacionalno vijeće republike Srbije] Iz drugih medija: [http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=20291 Glas Koncila]: ''Dr. Bačić: Još uvijek se borimo za ravnopravnost'', 15. travnja 2012. (preuzeto 27. rujna 2017.)</ref> a u krajeveima gdje su Hrvati grade se naselja za obitelji srpskih solunskih dobrovoljaca. Pristaše nehrvatstva Bunjevaca među tim odnarođenim Hrvatima bili su zagriženi pristaše [[Radikalna stranka|Radikalne stranke]]. Posljednjih godina Kraljevine Jugoslavije vlasti popuštaju s tim mjerama. 

Titova Jugoslavija u početku emancipira Hrvate u Vojvodini i dokida karađorđevićevsku politijku.  <ref name="iz drugih medija/> "U samo četiri godine slijedi politika srbiziranja pod plaštom jugoslavenštine i srpskohrvatskog i gašenja ili preimenovanja institucija hrvatskog imena. Broj Hrvata dosegao je popisni maksimum 1961. godine sa 145.431 pripadnikom i od tada bilježi pad, osobito snažan između 1971. i 1981. godine, kad je broj pao sa 138.000 na 119.000 te 1981. i 1991. godine, kad je pao na 74.000, dok je u istom razdoblju naglo narastao broj "ostalih", neopredijeljenih, regionalnog identiteta, deklariranih kao Jugoslaveni, Bunjevci i Šokci. Na popisu 2002. godine bilo je 56.000 Hrvata, a 2011. godine 47.000 Hrvata. Brojka Bunjevaca u nacionalnom smislu kreće se oko 20.000 i opada, a Šokaca oko 1.000 i opada. 

Pripreme za rat nosile su i politijku promjene identiteta Vojvodine. Karađorđevićevsku politijku obnovio je [[Slobodan Milošević]], kojem su pojedini Bunjevci ne-Hrvati bili u vrhu njegova režima.<ref name="iz drugih medija"/> Procjena broja Hrvata koji su bili protjerani iz [[Vojvodina|Vojvodine]] u razdoblju između 1991.- i 2005. godine varira od 45.000 do 70.000. Neprihvaćanjem hrvatske etničke pripadnosti [[Bunjevci|bunjevačkih]] i [[Šokci|šokačkih Hrvata]] (odnosno forsiranim stvaranjem umjetnih novih nacija "Bunjevaca" i "Šokaca"), njihovim pretvaranjem u nove etničke grupskupine, te službenim neprihvaćanjem postojanja Hrvata u Srbiji, taj proces je dalje ubrzan.<ref>{{sr icon}}[p oznaka}} Mr. Žombor Sabo, [http://web.archive.org/web/20080504100957/http://www.suboticke.net:80/arhiva/broj%2049/strane/feljton.htm Subotičke] Prilozi za raspravu o (raz)gradnji pozorišta (V), (u međumrežnoj pismohrani archive.org 4. svibnjaa 2008.)</ref>  <ref>[Dr. sc. [[Dražen Živić]], [http://web.archive.org/web/20100822155807/http://www.hrz.hr/aktualno/zivic.htm] Depopulacija Hrvata u Vojvodini (1953.-2002.)], (u međumrežnoj pismohrani archive.org 22. kolovoza 2010.)</ref> [[Zoran Đinđić]] je Bunjevcima ne-Hrvatima uskratio svaku potporu jer su oni bili Miloševićevi saveznici. Dolaskom na vlast [[Vojislav Koštunica|Vojislava Koštunice]] nastavila se Miloševićeva politijka. Rezultat je oko 20.000 osoba koje su se deklariraloe kao Bunjevci. Najveći dio njih nije se zbog uvjerenja izjasnio kao Bunjevac ne-Hrvat, jer se u privatnom životu i u zahtjevima za [[Hrvatsko državljanstvo|domovnice]] izjašnjavaju kao Hrvati. Pribjegavaju [[nacionalna mimikrija|nacionalnoj mimikriji]] zato što je u Srbiji mnogo lakše biti Bunjevac nego Hrvat. Puno je izjašnjenih kao Bunjevac u nacionalno mješovitim brakovima i u nižim socijalnim slojevima bez izgrađene nacionalne svijesti. Uvjereni "Bunjevci" nisu vjernici. Ova lažna zajednica nema svoju nacionalnu elitu. Konzervativne srpske političke, kulturne i znanstvene elite vode projekt izgradnje izmišljene samosvojne bunjevačke nacije. Baziraju ga na [[antihrvatstvo|antihrvatstvu]]. Ilustrira ga činjenica da [[Matica srpska]], [[SANU]] i srpski sveučilišni profesori normiraju tzv. bunjevački jezik. Politijka dekroatizacije Bunjevaca ima i dalekosežnije ciljeve.  Rashrvaćivanjem [[Ikavski govor|ikavice]] imaju za cilj pokazati da ikavica nije hrvatski dijalekt, nego neki poseban jezik. Politijka se sprovodi u školstvu. U više više subotičkih osnovnih škola ravnatelji forsiraju školski predmet »Bunjevački govor«, a istodobno odbijaju ponuditi djeci izučavanje [[Hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]]. Primjer nehrvatske bunjevštine samo je dio šire srbijanske državne politike fragmentacije manjina po načelu [[divide et impera]].<ref name="iz drugih medija"/>

== Izvori ==
{{izvori}}

[[Kategorija:Vojvodina]]